Papa: U ?asu krajnje ku?nje, nau?imo poviknuti puni nade
U dana?njoj katehezi papa Lav XIV. vjernicima je protuma?io vrhunac Isusova ?ivota na ovome svijetu: njegovu smrt na kri?u. Kako je rekao, "Evan?elja svjedo?e o jednom vrlo dragocjenom detalju, koji zaslu?uje promatranje o?ima vjere":
Isus na kri?u ne umire u ti?ini. Ne gasi se polako, poput svjetla koje se tro?i, nego napu?ta ?ivot vapajem: ?Isus, povika iz svega glasa – i ispusti duh“. Taj vapaj u sebi sadr?i sve: bol, napu?tenost, vjeru, predanje. Nije to samo glas tijela koje popu?ta, nego posljednji znak ?ivota koji se daruje.
Papa je podsjetio da Isusovu kriku prethodi pitanje, jedno od najpotresnijih koje se mo?e izre?i: 'Bo?e moj, Bo?e moj, za?to si me ostavio?', a koji na Isusovim usnama poprima jedinstvenu te?inu.
Sin, koji je uvijek ?ivio u najtje?njem zajedni?tvu s Ocem, sada do?ivljava ti?inu, odsutnost i ponor. Ne radi se o krizi vjere, nego o posljednjem koraku ljubavi koja se daruje do kraja. Isusov krik nije o?aj, nego iskrenost, istina dovedena do krajnjih granica, povjerenje koje opstaje i onda kada sve utihne.
"Iznenadni mrak na nebu i razdor hramske zavjese stvaraju dojam da cijelo stvorenje sudjeluje u toj boli, a ujedno otkriva ne?to novo", podsje?a Sveti Otac:
Bog vi?e ne prebiva iza zastora, Njegovo se lice sada u potpunosti o?ituje u Raspetome. Upravo tamo, u tom izmu?enom ?ovjeku, o?ituje se najve?a ljubav. Upravo tamo mo?emo prepoznati Boga koji ne ostaje dalek, nego prolazi do kraja kroz na?u bol.
Papa dodaje da je to razumio jedan poganin, rimski stotnik, ponajprije zato ?to je vidio kako je Isus umro. Kako je rekao, "to je plod vapaja koji se nije raspr?io u vjetru, nego je dotaknuo jedno srce. Ponekad ono ?to ne uspijevamo izraziti rije?ima, ka?emo glasno. Kada je srce puno, ono vapi. A to nije uvijek znak slabosti, nego mo?e biti duboki ?in ?ovje?nosti."
Mi smo navikli na krik misliti kao na ne?to nesre?eno, ?to treba potisnuti. Evan?elje na?em vapaju daje neizmjernu vrijednost, podsje?aju?i nas da on mo?e biti zaziv, prosvjed, ?e?nja, predanje. ?tovi?e, krik mo?e postati krajnji oblik molitve, kada nam vi?e ne ostaju rije?i. U taj krik Isus je stavio sve ?to mu je preostalo: svu svoju ljubav i svu svoju nadu.
"Isus nije vikao protiv Oca, nego prema Ocu. ?ak i u ti?ini bio je uvjeren da je Otac tu. I tako nam pokazao da i na?a nada mo?e vikati, ?ak i onda kada sve izgleda izgubljeno", dodao je Papa i nastavio:
Na ?ivotnom putu postoje trenuci kada nas zadr?avanje svega u sebi mo?e polako izjedati. Isus nas u?i da se ne bojimo krika, pod uvjetom da je on iskren, ponizan, usmjeren k Ocu. Krik nikada nije beskoristan, ako se ra?a iz ljubavi. I nikada nije zanemaren, ako se predaje Bogu. On je put da ne podlegnemo cinizmu, nego da nastavimo vjerovati kako je jedan drugi svijet – mogu?.
"Draga bra?o i sestre, nau?imo i to od Gospodina Isusa: kada do?e ?as krajnje ku?nje, nau?imo poviknuti puni nade. Ne da bismo ranili, nego da bismo se predali. Ne da bismo vikali protiv nekoga, nego da bismo otvorili srce. Ako na? krik bude istinit, mo?e postati po?etak novoga svjetla i novoga ro?enja. Kao ?to je bilo s Isusom: kada se ?inilo da je sve zavr?eno, zapravo je spasenje tek po?injalo. Izra?ena s povjerenjem i slobodom djece Bo?je, bolna rije? na?e ljudskosti, sjedinjena s Kristovim glasom, mo?e postati izvor nade za nas i za one koji su uz nas", zaklju?io je Sveti Otac svoju katehezu za, unato? ki?i, vi?e tisu?a vjernika okupljenih na Trgu sv. Petra.
(Vatican News - hjb)
