Dvadeseta nedjelja kroz godinu. Riječ Božju tumači don Marko Trogrlić
don Marko Trogrlić
Isusove riječi mogu nam možda na prvi mah unijeti nemir i čuđenje uzrokovane oštrinom i jasnom odrješitošću: „Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje...” Riječi koje će, možda, mnogi od nas teško spojiti s izričajima Isusa mirotvorca, Isusa puna blagosti, Isusa koji naviješta ljubav, koji sabire i okuplja... No, Gospodin uvijek govori jasno. Njegove su riječi uvijek spasonosne i istinite. One nikada ne podilaze našim ušima često naviknutima na nejasan, dvosmislen i nezahtjevan govor. I baš nam je to – jasan i zahtjevan govor – i potrebno, i spasonosno, i ljekovito.
Prvo što Gospodin nama danas i kršćanima svih vremena poručuje jest da kao njegovi učenici, nadahnuti i vođeni Evanđeljem, ne možemo očekivati da smo uvijek i od svih prihvaćeni; da nas uvijek i u svemu ovaj svijet prihvaća i da ćemo proći netaknuto i bez zamjeranja. To bi bila iluzija. Nije najvažnije, kako nam se često sugerira, ne ulaziti u sukob i raspravu, skloniti se s vjetrometine tako da nas svijet ne proglasi netolerantnima i zaostalima, biti sa svima u miru, pod svaku cijenu. To je, kada su evanđeoski principi u pitanju, nemoguće i neprihvatljivo. Gospodin nam stoga jasno poručuje: „Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje.” To je uvijek sudbina istine. Ona je ili velikodušno prihvaćena i branjena, ili odbijena i pobijana. To je onda uvijek i sudbina i svih onih koji su na strani istine. Drukčije niti ne može biti.
Drugo što nam Gospodin danas poručuje jest da slijediti Krista doista često znači i trpjeti neshvaćanja, nerazumijevanja, pa i odbacivanja naših najbližih: obitelji, prijatelja, kolega, znanaca... Ne radi se nipošto o poticanju podjela. Gospodin nikada tako ne postupa. On nikada ne dijeli niti potiče na podjelu.
Radi se o stavljanju ljubavi prema Bogu na prvo mjesto, povrh svega. A to itekako znade izazvati i podjelu, i odbacivanje. Kršćanski poziv zahtjevan je poziv i on utječe na čitav čovjekov život, uključuje sve naše odnose, od onih obiteljskih pa nadalje... Živjeti ga dosljedno i vjerodostojno nužno sa sobom nosi žrtvu. Zahtijeva spremnost na trpljenje, nerazumijevanje, pa i najrazličitije načine progonstva i odbacivanja... A to znači prihvatiti križ iz ljubavi prema Kristu. Kakvo bi to kršćanstvo uopće bilo bez križa? Kršćanstvo bez križa nije ono kojemu nas Krist podučava.
Konačno, treće što nam Gospodin poručuje jest da je on došao na ovu zemlju da baci oganj. Svaki oganj grije i pročišćava. Ali i svijetli. Isusov oganj jest Božji oganj. Oganj Božje ljubavi. Isusovi učenici pozvani su otvarati svoj život tomu božanskom ognju koji Duh Isusov, Duh Oca i Sina, pali i uzdržava u našim životima da bismo zaista bili sposobni oduprijeti se sklapanju pogrešnih kompromisa, biranju linija manjeg otpora, napasti da odustanemo od plivanja protiv struje ovoga svijeta s njegovim moćnim mehanizmima koji tako snažno zapljuskuju i naše osobne živote i javno mnijenje, a suprotni su Kristovu nauku. Taj božanski oganj kadar je, u našim svakodnevnim borbama, osposobiti nas da ustrajemo na putu Evanđelja, grijati nas onom toplinom koja rađa pravim životom, istinski sretnim i ispunjenim smislom. Taj je oganj kadar pročišćavati nas od svega onoga što u našemu životu može djelovati pogubno i na uštrb Kristove istine o Bogu i čovjeku. Konačno, taj oganj jedini daje ono istinsko svjetlo koje nam pomaže da na našem životnom putu ispravno razlučujemo znakove vremena onako kako to Gospodin od nas očekuje, i postupamo potpuno vjerni Evanđelju i njegovim zahtjevima. Da tako nikada ne skrenemo s pravoga puta, nego da postojano trčimo u borbu koja je pred nama, s pogledom uprtim u Isusa, početnika i dovršitelja naše vjere. (...) da – premoreni – ne klonemo duhom (Usp. Heb. Heb 12,1-4). Amen.