杏MAP导航

Miroslav Salopek

U razdoblju od 14. travnja do 14. lipnja 1856. Adolf Kolping poduzeo je svoje veliko putovanje po Europi. Na tom je putu posjetio i Zagreb.

Bilo je to vrlo zanimljivo putovanje koje ga je od Kölna preko Dresdena, Be膷a, Graza, Ljubljane, Trsta i Venecije dovelo u Zagreb, odakle je nastavio putovanje u Be膷. Kolping je iz Trsta 14. svibnja 1856. preko Ljubljane krenuo u Zagreb. Putovao je 啪eljeznicom od Ljubljane do Zidanog Mosta, a od Zidanog Mosta do Zagreba po拧tanskom ko膷ijom. Iz Zidanog je Mosta krenuo u tri sata poslijepodne i, putuju膰i dolinom Save, stigao u Zagreb ujutro 15. svibnja. 膶ini se da je Adolf Kolping bio pod sna啪nim dojmom tada拧njega europskoga javnog mnijenja da je Hrvatska, nalaze膰i se na granici s Turskom, vrlo nesigurna zemlja. Takav je dojam poja膷ao i njegov ko膷ija拧 koji je, naoru啪an, pri膷ao Adolfu Kolpingu svoje do啪ivljaje s hrvatsko-turske granice. U Kolpingovu izvje拧taju s putovanja kroz Hrvatsku osje膰aju se i posljedice revolucionarne 1848. godine u kojoj su aktivno sudjelovali i Hrvati. Zanimljiv je njegov opis Zagreba i njegovih stanovnika, te op膰ega kulturnog i gospodarskog stanja. Do拧av拧i u Zagreb, Kolping je djeti膰ima odr啪ao predavanja. O tome kratko izvje拧tava 鈥濳atoli膷ki list鈥�. Nave膷er istoga dana 15. svibnja 1856. Adolf Kolping je po拧tanskom ko膷ijom napustio Zagreb i nastavio putovanje prema Zidanom Mostu, odakle je 啪eljeznicom otputovao prema Be膷u. Usput je u Mariboru posjetio Djeti膰ko dru拧tvo. Na putu prema Zidanom Mostu, u ko膷iji je s Adolfom Kolpingom putovao i neki hrvatski zemljoposjednik s kojim je razgovarao o politi膷kim, gospodarskim i nacionalnim pitanjima vezanima uz tada拧nji trenutak Hrvatske.

Putovanje Adolfa Kolpinga po Europi pratio je i katoli膷ki tisak kod nas. Tako dopisnik 鈥濳atoli膷kog lista鈥� 28. travnja 1856. javlja da u Be膷u boravi poznati osnivatelj 鈥瀌jeti膰kih ili kalfinskih鈥� dru拧tava Adolf Kolping kojemu je u nedjelju, u dvorani Djeti膰koga dru拧tva u Be膷u u nazo膷nosti mnogobrojnih 膷lanova i uglednih osoba crkvenoga te svjetovnog 啪ivota bio prire膽en srda膷an do膷ek, na kojem je, uz ostale velikodostojnike, sudjelovao i zagreba膷ki nadbiskup. Dopisnik iz Be膷a na kraju 膷lanka priop膰io je 膷itateljima da je Adolf Kolping obe膰ao da 膰e iz Trsta, kamo upravo odlazi, svratiti i u Zagreb da vidi kako kod nas dru拧tvo napreduje.

Donosimo dijelove originalnih opisa putovanja Adolfa Kolpinga u Zagreb.

鈥濳ada su svi za na拧u stvar potrebni poslovi bili zavr拧eni u Trstu, krenuli smo na put natrag, i to preko Ljubljane u 艩tajersku. Ovaj put sam pro拧ao bolje, nisam se mogao tu啪iti 拧to se ti膷e suputni膷kog dru拧tva, bila je no膰, a k tomu osjetljivo hladno na planini, tako da smo veselo pozdravili 啪eljeznicu u Ljubljani. Ipak, vlakovi su ugodan 始namje拧taj始 u zemaljskom poku膰stvu svijeta. To se zamijeti tek kada vam manjka na putovanju. Ali veselje nije dugo trajalo. U roku od dva sata stigli smo u Zidani Most, a tako smo opet stigli na Savu, gdje smo se morali zaustaviti. Moj je put opet bio neobi膷an, ovaj put u Hrvatsku kako bih tamo pogledao na拧e djeti膰e i kako bih se malo upoznao s hrvatskom zemljom. Dakle, prijavio sam se kod po拧te u Zidanom Mostu, te sam se pobrinuo za svoje tjelesne potrebe. Bilo je upravo podne. Tek u tri sata poslijepodne stigla je po拧tanska ko膷ija. Utovarili su u nju svu mogu膰u po拧tansku prtljagu, a za ko膷ija拧a i mene samo je ostalo malo mjesta u kabrioletu. Time sam bio zadovoljan jer sam tako mirno mogao promatrati za mene novu zemlju. Moj mi se pratilac dosta dopao. Nije bio od ju膷er, a i vidio je dosta svijeta, a k tomu je bio i vesela i vedra planinska narav, koja se znala prilagoditi svemu.
(...)
Pao je zatim suton. Jo拧 uvijek je cesta vodila uz Savu, jo拧 uvijek smo imali desno i lijevo nastanjena mjesta, a mojem suputniku nije nedostajalo humora. Odjednom je iskopao ne拧to iz sjedala po拧tanskog pomo膰nika koji je slu膷ajno hodao uz konje, te je iz zamotuljka izvadio ve膰i broj dobro nabijenih pi拧tolja, koje je stavio ispred nas.
始艩to 啪elite s tim ubojitim alatom?始 upitao sam ga iznena膽eno.
始To je radi sigurnosti始, uzvratila je ova sivobradata 始ptica始 uz jedva uzdr啪an smijeh.
始Je li ovdje toliko opasno?始 pitao sam dalje.
始Da, kada bude opasno, te 膰e nam stvari ne拧to pomo膰i. Sve prema propisu始, uzvratio je moj suputnik.
(...)
Razgovarali smo jo拧 neko vrijeme, a onda smo kona膷no u拧li u 拧umu. Nesvjesno sam se naslonio u kut kola, zaboravio razbojnike i pi拧tolje, Dadi膰a i pustolovnu Hrvatsku te duboko i tvrdo zaspao. Bila je to duga no膰 u ko膷iji i moje umorno tijelo tra啪ilo je mir.
Kada sam se probudio, po膷ela se pojavljivati zora. Moj je ko膷ija拧 le啪ao sa sklopljenim rukama na sjedalu i molio svoju jutarnju molitvu za dolaze膰i dan 啪ele膰i upozoriti na to da se slijedi njegov primjer. Pogledao sam naokolo. Nedaleko ispred nas uspinjao se duguljasti bre啪uljak na 膷ijem se ju啪nom obronku uo膷ava grad osrednje veli膷ine.
始Zagreb始 鈥� rekao je ko膷ija拧 jednoli膷no.
Od o膷ekivane razbojni膷ke pri膷e nije bilo ni拧ta, dragi 膷itatelju. Nalazio sam se neozlije膽en daleko u unutra拧njosti Hrvatske, blizu glavnoga grada ne znaju膰i kako. Ali, da sam se nalazio u stranoj zemlji, vidio sam odmah po seljacima, koji su po cesti i拧li na posao na polje ili u grad na tr啪nicu. To su bili Hrvati, po izrazu, po hodu, a pogotovo po no拧nji. U hrvatskom je narodu prili膷no jako izra啪en slavenski tip, a njihova je odje膰a jo拧 posve narodna. Mu拧karci sa svojim 拧irokim lanenim hla膷ama, sli膷nima prega膷i, uskim prslukom, okruglim 拧irokoobodnim 拧e拧irima i 膷izmama sli膷nima posebnim cipelama, koje ne trebaju pari拧ke stru膷njake, s prili膷nim dodatkom ko啪nog d啪ona u obliku stopala i na nogama u膷vr拧膰enima, s malim pronicavim o膷ima, s kovr膷avom ili dugom vise膰om kosom i uobi膷ajenim brkovima, rijetko bez patuljaste torbe koja skaku膰e kao ptica, tako Hrvati hodaju.
(...)
沤enski svijet u sli膷nim cipelama ili 膷izmma i u 膷arapama svijetlih boja i ne predugim prega膷ama od bijele vune u uskim, na rubovima vezenim prslu膷i膰ima i ogrta膷em, vrlo sli膷nima onima mu拧kima ili ukra拧enima crvenosvijetlim prugama i figurama, djeluju prili膷no slikovito.
(...)
Sunce se nije dugo pojavljivalo na nebu, kada smo pre拧li Savu i u拧li u Zagreb, koji mi je vi拧e nalikovao na skroman ruralni gradi膰 nego na glavni grad zemlje. Ipak, gledan s visine, grad djeluje prili膷no sve膷ano i vrlo je lijep. U sukobu je s dvama elementima, koje 膰e s vremenom trebati izmijeniti. Naime, u obi膷aj zemlje i narodne no拧nje ugurala se na拧a moderna kultura, koju pokazuje jedan dio naroda a da je nije obradio iznutra, a jo拧 ju je manje prevladao. Kakva je prirodna posljedica toga, mo啪ete zamisliti. Pri tome samo pravi Hrvati dr啪e do svoje nacionalnosti poput 膶eha i Ma膽ara, mrze jako Nijemce, a ne mogu se obraniti od njih niti mogu biti bez njih.
(...)
Kada sam do拧ao nave膷er u Djeti膰ko dru拧tvo, primijetio sam da ide vrlo te拧ko, ali ipak ide naprijed. Kao da je 始艩vaba始 igrao glavnu ulogu 鈥� tako nazivaju Hrvati Nijemce 鈥� ali smo se razi拧li vrlo prijateljski. U Zagrebu se nalazi prekrasna goti膷ka katedrala s predivnim slikama na staklu, a na koru s rasko拧nim orguljama. Op膰enito je obnova te lijepe crkve jedna od posebnih briga zagreba膷kog kardinala (Jurja Haulika) koji djeluje ohrabruju膰e i unosi napredak na sve strane svojom 拧irkogrudnom liberalno拧膰u. Da u Zagrebu postoji Djeti膰ko dru拧tvo, tako膽er je njegovo djelo.鈥�

Bilo je to nekoliko odlomaka iz putopisa Adolfa Kolpinga.

O posjetu Adolfa Kolpinga Zagrebu 15. svibnja 1856. i tamo拧njem KDD-u, izvje拧tava 鈥濳atoli膷ki list鈥� sa svim pojedinostima u rubrici 鈥濩rkvene vijesti鈥�. Adolf Kolping do膷ekan je u Zagrebu u prostorijama KDD-a koje su bile ukra拧ene zelenim li拧膰em i cvije膰em. Osim 膷lanova Dru拧tva, do膷eku su bile nazo膷ne mnoge osobe svjetovnog i duhovnog stale啪a, kao i vi拧e zagreba膷kih majstora. Nakon 拧to su djeti膰i otpjevali nekoliko pjesama, rije膷 je uzeo Adolf Kolping, koji je 鈥瀓edrim govorom, 啪ivim bojama i iz vlastita iskustva, jer je sam deset godina bio kalfa, opisao stostruke pogibelji, 啪alosnu sudbinu i zapu拧teno stanje djeti膰kog 啪ivota, kojemu za vrijeme izvan radionice nije preostajalo drugo nego da se ili povla膷i po ulicama ili 膷ami u kr膷mama鈥�. 沤ele膰i sprije膷iti to zlo, Kolping je do拧ao na misao da djeti膰ima pru啪i mjesto gdje bi mogli provoditi vrijeme izvan radionice i pribaviti svojem zanatu potrebno znanje. Tako je nastalo prvo djeti膰ko dru拧tvo u Kölnu koje se brzo ra拧irilo Njema膷kom i Austrijskom Carevinom i tako doprlo sve do Zagreba. Opisuju膰i zatim ustroj djeti膷kih dru拧tava, Kolping je naglasio da im osnovni temelj treba biti vjera i ni拧ta drugo.

Me膽utim, posve je pogre拧no mi拧ljenje da je svrha Dru拧tva, budu膰i da mu se na 膷elu nalaze sve膰enici, da od djeti膰a na膷ini 鈥瀞amo besposlene bogomoljce鈥�. Upoznaju膰i svoje 膷lanove s vjerom, Dru拧tvo 啪eli potaknuti 膷lanove na vr拧enje kr拧膰ansko-katoli膷kih du啪nosti i javno ispovijedanje vjere, a budu膰im majstorima pru啪iti priliku da steknu potrebna znanja u svojem zanatu. Otvorenjem 啪eljeznice u Hrvatskoj pojavit 膰e se konkurencija iz inozemstva koju 膰e bez dostatnoga znanja biti te拧ko zaustaviti. Zbog toga je Adolf Kolping upozorio djeti膰e na odgovornost koja je pred njima i zamolio nazo膷ne da potpomognu djelo koje nastoji vratiti zanatlijski stale啪 na ono mjesto u dru拧tvu koje mu pripada. Izvjestitelj hvali srda膷nost Adolfa Kolpinga nadaju膰i se da 膰e njegove va啪ne poruke ostati duboko usa膽ene u srcima ganutih slu拧atelja, a ujedno izra啪ava nezadovoljstvo time 拧to predavanju nije bilo nazo膷no vi拧e majstora. Skup je zavr拧io pjevanjem hrvatskih i njema膷kih pjesama.

膶lankopisac svoj izvje拧taj zavr拧ava vije拧膰u da 膰e Adolf Kolping te ve膷eri otputovati u Maribor i Graz, gdje 膰e posjetiti sli膷na dru拧tva, a zatim 膰e se preko Be膷a vratiti u Köln.