杏MAP导航

Miroslav Salopek

U razdoblju od 14. travnja do 14. lipnja 1856. Adolf Kolping poduzeo je svoje veliko putovanje po Europi. Na tom je putu posjetio i Zagreb.

Bilo je to vrlo zanimljivo putovanje koje ga je od Kölna preko Dresdena, Be?a, Graza, Ljubljane, Trsta i Venecije dovelo u Zagreb, odakle je nastavio putovanje u Be?. Kolping je iz Trsta 14. svibnja 1856. preko Ljubljane krenuo u Zagreb. Putovao je ?eljeznicom od Ljubljane do Zidanog Mosta, a od Zidanog Mosta do Zagreba po?tanskom ko?ijom. Iz Zidanog je Mosta krenuo u tri sata poslijepodne i, putuju?i dolinom Save, stigao u Zagreb ujutro 15. svibnja. ?ini se da je Adolf Kolping bio pod sna?nim dojmom tada?njega europskoga javnog mnijenja da je Hrvatska, nalaze?i se na granici s Turskom, vrlo nesigurna zemlja. Takav je dojam poja?ao i njegov ko?ija? koji je, naoru?an, pri?ao Adolfu Kolpingu svoje do?ivljaje s hrvatsko-turske granice. U Kolpingovu izvje?taju s putovanja kroz Hrvatsku osje?aju se i posljedice revolucionarne 1848. godine u kojoj su aktivno sudjelovali i Hrvati. Zanimljiv je njegov opis Zagreba i njegovih stanovnika, te op?ega kulturnog i gospodarskog stanja. Do?av?i u Zagreb, Kolping je djeti?ima odr?ao predavanja. O tome kratko izvje?tava ?Katoli?ki list“. Nave?er istoga dana 15. svibnja 1856. Adolf Kolping je po?tanskom ko?ijom napustio Zagreb i nastavio putovanje prema Zidanom Mostu, odakle je ?eljeznicom otputovao prema Be?u. Usput je u Mariboru posjetio Djeti?ko dru?tvo. Na putu prema Zidanom Mostu, u ko?iji je s Adolfom Kolpingom putovao i neki hrvatski zemljoposjednik s kojim je razgovarao o politi?kim, gospodarskim i nacionalnim pitanjima vezanima uz tada?nji trenutak Hrvatske.

Putovanje Adolfa Kolpinga po Europi pratio je i katoli?ki tisak kod nas. Tako dopisnik ?Katoli?kog lista“ 28. travnja 1856. javlja da u Be?u boravi poznati osnivatelj ?djeti?kih ili kalfinskih“ dru?tava Adolf Kolping kojemu je u nedjelju, u dvorani Djeti?koga dru?tva u Be?u u nazo?nosti mnogobrojnih ?lanova i uglednih osoba crkvenoga te svjetovnog ?ivota bio prire?en srda?an do?ek, na kojem je, uz ostale velikodostojnike, sudjelovao i zagreba?ki nadbiskup. Dopisnik iz Be?a na kraju ?lanka priop?io je ?itateljima da je Adolf Kolping obe?ao da ?e iz Trsta, kamo upravo odlazi, svratiti i u Zagreb da vidi kako kod nas dru?tvo napreduje.

Donosimo dijelove originalnih opisa putovanja Adolfa Kolpinga u Zagreb.

?Kada su svi za na?u stvar potrebni poslovi bili zavr?eni u Trstu, krenuli smo na put natrag, i to preko Ljubljane u ?tajersku. Ovaj put sam pro?ao bolje, nisam se mogao tu?iti ?to se ti?e suputni?kog dru?tva, bila je no?, a k tomu osjetljivo hladno na planini, tako da smo veselo pozdravili ?eljeznicu u Ljubljani. Ipak, vlakovi su ugodan ?namje?taj? u zemaljskom poku?stvu svijeta. To se zamijeti tek kada vam manjka na putovanju. Ali veselje nije dugo trajalo. U roku od dva sata stigli smo u Zidani Most, a tako smo opet stigli na Savu, gdje smo se morali zaustaviti. Moj je put opet bio neobi?an, ovaj put u Hrvatsku kako bih tamo pogledao na?e djeti?e i kako bih se malo upoznao s hrvatskom zemljom. Dakle, prijavio sam se kod po?te u Zidanom Mostu, te sam se pobrinuo za svoje tjelesne potrebe. Bilo je upravo podne. Tek u tri sata poslijepodne stigla je po?tanska ko?ija. Utovarili su u nju svu mogu?u po?tansku prtljagu, a za ko?ija?a i mene samo je ostalo malo mjesta u kabrioletu. Time sam bio zadovoljan jer sam tako mirno mogao promatrati za mene novu zemlju. Moj mi se pratilac dosta dopao. Nije bio od ju?er, a i vidio je dosta svijeta, a k tomu je bio i vesela i vedra planinska narav, koja se znala prilagoditi svemu.
(...)
Pao je zatim suton. Jo? uvijek je cesta vodila uz Savu, jo? uvijek smo imali desno i lijevo nastanjena mjesta, a mojem suputniku nije nedostajalo humora. Odjednom je iskopao ne?to iz sjedala po?tanskog pomo?nika koji je slu?ajno hodao uz konje, te je iz zamotuljka izvadio ve?i broj dobro nabijenih pi?tolja, koje je stavio ispred nas.
??to ?elite s tim ubojitim alatom?? upitao sam ga iznena?eno.
?To je radi sigurnosti?, uzvratila je ova sivobradata ?ptica? uz jedva uzdr?an smijeh.
?Je li ovdje toliko opasno?? pitao sam dalje.
?Da, kada bude opasno, te ?e nam stvari ne?to pomo?i. Sve prema propisu?, uzvratio je moj suputnik.
(...)
Razgovarali smo jo? neko vrijeme, a onda smo kona?no u?li u ?umu. Nesvjesno sam se naslonio u kut kola, zaboravio razbojnike i pi?tolje, Dadi?a i pustolovnu Hrvatsku te duboko i tvrdo zaspao. Bila je to duga no? u ko?iji i moje umorno tijelo tra?ilo je mir.
Kada sam se probudio, po?ela se pojavljivati zora. Moj je ko?ija? le?ao sa sklopljenim rukama na sjedalu i molio svoju jutarnju molitvu za dolaze?i dan ?ele?i upozoriti na to da se slijedi njegov primjer. Pogledao sam naokolo. Nedaleko ispred nas uspinjao se duguljasti bre?uljak na ?ijem se ju?nom obronku uo?ava grad osrednje veli?ine.
?Zagreb? – rekao je ko?ija? jednoli?no.
Od o?ekivane razbojni?ke pri?e nije bilo ni?ta, dragi ?itatelju. Nalazio sam se neozlije?en daleko u unutra?njosti Hrvatske, blizu glavnoga grada ne znaju?i kako. Ali, da sam se nalazio u stranoj zemlji, vidio sam odmah po seljacima, koji su po cesti i?li na posao na polje ili u grad na tr?nicu. To su bili Hrvati, po izrazu, po hodu, a pogotovo po no?nji. U hrvatskom je narodu prili?no jako izra?en slavenski tip, a njihova je odje?a jo? posve narodna. Mu?karci sa svojim ?irokim lanenim hla?ama, sli?nima prega?i, uskim prslukom, okruglim ?irokoobodnim ?e?irima i ?izmama sli?nima posebnim cipelama, koje ne trebaju pari?ke stru?njake, s prili?nim dodatkom ko?nog d?ona u obliku stopala i na nogama u?vr??enima, s malim pronicavim o?ima, s kovr?avom ili dugom vise?om kosom i uobi?ajenim brkovima, rijetko bez patuljaste torbe koja skaku?e kao ptica, tako Hrvati hodaju.
(...)
?enski svijet u sli?nim cipelama ili ?izmma i u ?arapama svijetlih boja i ne predugim prega?ama od bijele vune u uskim, na rubovima vezenim prslu?i?ima i ogrta?em, vrlo sli?nima onima mu?kima ili ukra?enima crvenosvijetlim prugama i figurama, djeluju prili?no slikovito.
(...)
Sunce se nije dugo pojavljivalo na nebu, kada smo pre?li Savu i u?li u Zagreb, koji mi je vi?e nalikovao na skroman ruralni gradi? nego na glavni grad zemlje. Ipak, gledan s visine, grad djeluje prili?no sve?ano i vrlo je lijep. U sukobu je s dvama elementima, koje ?e s vremenom trebati izmijeniti. Naime, u obi?aj zemlje i narodne no?nje ugurala se na?a moderna kultura, koju pokazuje jedan dio naroda a da je nije obradio iznutra, a jo? ju je manje prevladao. Kakva je prirodna posljedica toga, mo?ete zamisliti. Pri tome samo pravi Hrvati dr?e do svoje nacionalnosti poput ?eha i Ma?ara, mrze jako Nijemce, a ne mogu se obraniti od njih niti mogu biti bez njih.
(...)
Kada sam do?ao nave?er u Djeti?ko dru?tvo, primijetio sam da ide vrlo te?ko, ali ipak ide naprijed. Kao da je ??vaba? igrao glavnu ulogu – tako nazivaju Hrvati Nijemce – ali smo se razi?li vrlo prijateljski. U Zagrebu se nalazi prekrasna goti?ka katedrala s predivnim slikama na staklu, a na koru s rasko?nim orguljama. Op?enito je obnova te lijepe crkve jedna od posebnih briga zagreba?kog kardinala (Jurja Haulika) koji djeluje ohrabruju?e i unosi napredak na sve strane svojom ?irkogrudnom liberalno??u. Da u Zagrebu postoji Djeti?ko dru?tvo, tako?er je njegovo djelo.“

Bilo je to nekoliko odlomaka iz putopisa Adolfa Kolpinga.

O posjetu Adolfa Kolpinga Zagrebu 15. svibnja 1856. i tamo?njem KDD-u, izvje?tava ?Katoli?ki list“ sa svim pojedinostima u rubrici ?Crkvene vijesti“. Adolf Kolping do?ekan je u Zagrebu u prostorijama KDD-a koje su bile ukra?ene zelenim li??em i cvije?em. Osim ?lanova Dru?tva, do?eku su bile nazo?ne mnoge osobe svjetovnog i duhovnog stale?a, kao i vi?e zagreba?kih majstora. Nakon ?to su djeti?i otpjevali nekoliko pjesama, rije? je uzeo Adolf Kolping, koji je ?jedrim govorom, ?ivim bojama i iz vlastita iskustva, jer je sam deset godina bio kalfa, opisao stostruke pogibelji, ?alosnu sudbinu i zapu?teno stanje djeti?kog ?ivota, kojemu za vrijeme izvan radionice nije preostajalo drugo nego da se ili povla?i po ulicama ili ?ami u kr?mama“. ?ele?i sprije?iti to zlo, Kolping je do?ao na misao da djeti?ima pru?i mjesto gdje bi mogli provoditi vrijeme izvan radionice i pribaviti svojem zanatu potrebno znanje. Tako je nastalo prvo djeti?ko dru?tvo u Kölnu koje se brzo ra?irilo Njema?kom i Austrijskom Carevinom i tako doprlo sve do Zagreba. Opisuju?i zatim ustroj djeti?kih dru?tava, Kolping je naglasio da im osnovni temelj treba biti vjera i ni?ta drugo.

Me?utim, posve je pogre?no mi?ljenje da je svrha Dru?tva, budu?i da mu se na ?elu nalaze sve?enici, da od djeti?a na?ini ?samo besposlene bogomoljce“. Upoznaju?i svoje ?lanove s vjerom, Dru?tvo ?eli potaknuti ?lanove na vr?enje kr??ansko-katoli?kih du?nosti i javno ispovijedanje vjere, a budu?im majstorima pru?iti priliku da steknu potrebna znanja u svojem zanatu. Otvorenjem ?eljeznice u Hrvatskoj pojavit ?e se konkurencija iz inozemstva koju ?e bez dostatnoga znanja biti te?ko zaustaviti. Zbog toga je Adolf Kolping upozorio djeti?e na odgovornost koja je pred njima i zamolio nazo?ne da potpomognu djelo koje nastoji vratiti zanatlijski stale? na ono mjesto u dru?tvu koje mu pripada. Izvjestitelj hvali srda?nost Adolfa Kolpinga nadaju?i se da ?e njegove va?ne poruke ostati duboko usa?ene u srcima ganutih slu?atelja, a ujedno izra?ava nezadovoljstvo time ?to predavanju nije bilo nazo?no vi?e majstora. Skup je zavr?io pjevanjem hrvatskih i njema?kih pjesama.

?lankopisac svoj izvje?taj zavr?ava vije??u da ?e Adolf Kolping te ve?eri otputovati u Maribor i Graz, gdje ?e posjetiti sli?na dru?tva, a zatim ?e se preko Be?a vratiti u Köln.