Blaženi Adolf Kolping i Kolpinško djelo od 1849. do danas
Miroslav Salopek
Adolf Kolping – od postolarskog naučnika (šegrta) do svećenika
Adolf Kolping, osnivač Kolpinškog djela, rođen je 8. prosinca 1813. u mjestu Kerpenu udaljenom oko 4 sata hoda od Kölna. Adolf je bio četvrto od petero djece bračnog para Kolping, oca Petra, pastira u Kerpenu, i majke Ane Marije. Adolf je svoje djetinjstvo proveo u seoskoj sredini. U Kerpenu je pohađao osnovnu školu i u crkvi bio revan ministrant. U svojem Dnevniku Adolf zapisuje sjećanja na sretno razdoblje djetinjstva. Za svoje roditelje tvrdi da se cijelo njihovo bogatstvo sastojalo od djece i obitelji. Uz oca, majku i djecu s njima su živjeli djed i ujak. Borba za svakodnevni život bila je teška, a siromaštvo je pritiskivalo obitelj s mnogobrojnom djecom.
U 13. godini Adolf završava osnovnu školu kao izvrstan učenik. No zbog siromaštva nije se niti pomišljalo na daljnje školovanje. Obitelj je odlučila da Adolf krene na naukovanje. Izbor je pao da naukovanje započne kod mjesnog postolara Petera Josepha Meusera. Godine 1829. postao je kalfa ili DJETIĆ. Kao djetić (kalfa) do 1832. godine radi po okolnim mjestima i rado se vraća svojima u Kerpen.
Nakon toga nesigurnog razdoblja osamnaestogodišnji radnik Kolping odlazi u Köln. Već u prvoj godini boravka u Kölnu 4. srpnja 1833. umire mu majka. U razdoblju, kako je napisao u Dnevniku, kad mu je bila najpotrebnija. U to vrijeme zapošljava se kao kalfa – djetić u jednoj radionici cipela u Kölnu. Prema tadašnjim običajima, djetići su se u takvim radionicama brakom vezali za majstorovu kćer i tako nasljeđivali obrt. Adolf Kolping svojem je majstoru, međutim, odmah dao na znanje da ima druge planove. Želio je postati svećenik. Potkraj 1836. zbog plućne bolesti vraća se na oporavak u Kerpen. U međuvremenu mladom Adolfu mjesni župnik i kapelan daju privatnu poduku spremajući ga za svećenički poziv.
Na jesen 1837. godine primljen je u gimnaziju u Kölnu. Bio je to, kako sam kaže, bolan rastanak od kuće i dragih prijatelja, posebice od prijateljice Ane Klare Margarete Statz. Navršio je tada 24 godine, a sjeo je u gimnazijske klupe s 10 godina mlađim kolegama. Iz pisma prijatelju Karlu, bratu prijateljice Ane, vidljivo je da mu je gimnazijski život težak, prije svega zbog neimaštine koju je morao pokrivati zarađujući na instrukcijama koje je davao mlađim učenicima. Dodatno ga je sputavalo i njegovo krhko zdravlje. Pluća nikako nije mogao izliječiti. Nakon tri i pol godine školovanja Kolping je 3. travnja 1841. uspješno položio ispit zrelosti.
Nakon mature Kolping putuje u München, gdje je trebao studirati tri semestra. Cijelo je vrijeme suočen s materijalnim poteškoćama, ali mu je tu pomogla najstarija kći gazde kod kojeg je služio njegov otac. Bila je to zahvala Kolpingu za njegovu brigu oko njezina zaručnika, alkoholičara.
Potkraj 1842. nastavio je studij teologije u Bonnu jer je, prema ondašnjim propisima, kao svećenički kandidat tri semestra trebao provesti u domicilnoj biskupiji. Prvi dio studija završio je 20. ožujka 1845., a još dva semestra završio je na Bogoslovnom sjemeništu u Kölnu.
Adolf Kolping zaređen je za svećenika 13. travnja 1845. u crkvi Male braće u Kölnu. Pri ređenikovu svečanom ulasku u crkvu na vratima mu je njegova sestra rekla da im je dan prije umro otac. Tako su Adolfa na dan ređenja, kako je sam rekao, prožimali snažni osjećaji radosti i tuge. Iste večeri nakon ređenja ispratio je svojeg oca na zadnje ovozemaljsko počivalište na mjesnom groblju u Kerpenu. Svoju mladu misu služio je u Kerpenu 15. travnja 1845. U svojoj homiliji znakovito je tumačio Kristove riječi „Dođi i slijedi me“.
Svoju prvu službu Adolf Kolping preuzeo je kao duhovni pomoćnik – drugi kapelan – u Wuppertal Elberfeldu. Ujedno je imenovan i katehetom na tamošnjoj gimnaziji.
Bilo je to razdoblje ubrzane industrijalizacije. Broj se stanovnika naglo povećavao i osiromašivao. Siromašniji slojevi stanovništva napuštaju svoje dosadašnje patrijarhalne sredine pretvarajući se u industrijskim sredinama u zaostali proletarijat, „bolesne duše i tijela“, kako je u svojem Dnevniku zapisao Adolf Kolping. Nedaće početka industrijske revolucije potresale su mladog svećenika Kolpinga koji je još u studentskim danima želio biti učitelj i narodni prosvjetitelj. Sačuvani primjerci njegovih propovijedi iz tog razdoblja pokazuju njegovu veliku zabrinutost za stanje maloga čovjeka i dokazuju njegovu brigu za poboljšanje postojećih prilika. Nagla industrijalizacija pogoduje raspadanju cehova i propadanju obrtnika tako da radnici i obrtnici postaju beskućnici. Djetići su izgubili svoju tradicionalnu obiteljsku sredinu u kojoj su pod vodstvom majstora nalazili zaštitu i sigurnost. Bez obitelji i izloženi lošim utjecajima često su postajali lak plijen lošega društva i alkohola.
U to je vrijeme u Elberfeldu u Djevojačkoj školi djelovao učitelj Johann Gregor Breuer. U želji da poboljša životne uvjete djetića Breuer osniva čitaonicu, koja kasnije prerasta u kršćansko-socijalno društvo. Utemeljivši prvo katoličko djetićko društvo, Johann Breuer počeo je okupljati djetiće. Upoznavši Breuera i njegov rad, Adolf Kolping bio je oduševljen. Kolping mu je u jednoj prigodi rekao: „Stvorili ste djelo zbog kojeg ću se radovati čitavog života“. Breuer je s djetićima osnovao pjevački zbor koji je svoju aktivnost uskoro proširio na društvenu i socijalnu djelatnost. Prvi statut društva prihvaćen je 30. kolovoza 1846., a prvi predsjednik postao je Kolpingov suradnik kapelan Johan Steenartz. Već u svibnju 1847. Steenartz dobiva premještaj, a Adolfa Kolpinga djetići su izabrali za novoga predsjednika. Djetićko je društvo tada imalo 120 članova koji su s Kolpingom imali sastanak svakog ponedjeljka. Kolping im je držao predavanja o aktualnim vjerskim i društvenim pitanjima izbjegavajući političku angažiranost. Nastojao je svim sredstvima spriječiti da društvene promjene pretvore djetiće u proletarijat.
U listopadu 1848. Kolping je napisao svoj prvi programski spis pod nazivom „Djetićko društvo na razmišljanje svima koji ozbiljno misle na opće dobro naroda“. Na kraju programa piše: „U središtu vremenitih promjena gradimo dom mira, zasađujemo križ na brdu, a Božji će blagoslov u njemu boraviti.“
Adolf Kolping se početkom svibnja 1849. oprostio od svojih djetića u Elberfeldu. Naime, bio je imenovan katedralnim vikarom u Kölnu. Predstavnik djetića u svojem je oproštajnom govoru prvi put Kolpinga nazvao „ocem“. Tako je on od tada oslovljavan kao „otac djetića“.
Došavši u Köln, utemeljio je prvo Djetićko društvo u tom gradu, 6. svibnja 1849. godine. Na osnivanje Djetićkog društva u Kölnu došlo je sedam djetića, a Kolping ih je oduševio svojim programom. Datum 6. svibnja 1849. smatra se kao početak Kolpinškog djela. Zanimljivo je da je istog dana nekoliko kilometara dalje svoje istomišljenike okupio Karl Marx. Tako su krenula dva pravca u borbi za proletarijat. Jedan konstruktivan, graditeljski, obiteljski strukturiran, Kolpingov, i drugi destruktivan, revolucionaran i bezbožnički, Marxov.
Nakon povijesnoga svibanjskog sastanka Kolping je razvio veliku djelatnost. Održavao je brojne sastanke i konferencije, govorio i propovijedao, objavljivao članke. Uz taj rad u korist djetića obavljao je i svoju dužnost kapelana u kölnskoj katedrali. Bio je poput svijeće koja gori na objema stranama.
Od 1850. počinje zlatno doba katoličkih djetićkih društava. Kolping primjećuje da su svećenici prihvatili njegov poticaj i da se trude posvuda osnivati djetićka društva. A i sami djetići najbolji su misionari na tom polju. Da bi što uspješnije mogao širiti svoje ideje, Kolping je veliku važnost pridavao utjecaju tiskane riječi. Tako je od 1850. do 1854. uređivao „Rajnski crkveni list“, tjednik koji je ubrzo dobio dodatak za naobrazbu djetića. Kolping je već u travnju 1854. utemeljio svoj vlastiti tjednik pod nazivom „Narodni list za dom, obitelj i ručni rad“ s dodatkom za djetiće pod nazivom „Prijatelj djetića“. Za tadašnje prilike list je imao nevjerojatne naklade, veće od 6000 primjeraka.
U to je vrijeme, 1853., u Kölnu Adolf Kolping otvorio svoj prvi Djetićki dom. Dom je bio mjesto okupljanja, ishodište permanentnog obrazovanja i trajno boravište djetića. Otvaranju su bili nazočni mnogi uglednici i donatori koji su omogućili gradnju Doma.
Adolf Kolping kao organizator djetićkih društava sazvao je Prvu glavnu skupštinu djetića u Disseldorfu 20. listopada 1850. godine. Djelovala su tada samo tri društva: u Elberfeldu, Kölnu i u Düsseldorfu. Na skupštini je prihvaćen Statut koji je trebao obvezivati sva buduća djetićka društva. Kolping je inzistirao na tome da u Statut uđe odredba „da svako mjesno djetićko društvo mora izbjegavati politizaciju i ružnu vjersku polemiku“. Na skupštini je bio utemeljen savez postojećih djetićkih društava. Nazvan je „Rajnskim djetićkim savezom“ za čijeg je predsjednika izabran Adolf Kolping. Crkvenim zaštitnikom djetićkog saveza proglašen je sv. Josip, zaštitnik radnika, obrtnika i putnika.
Brzo širenje djetićkih društava povezano je ponajprije s Kolpingovim publicističkim radom, a potom i s njegovim putovanjima. Druga glavna skupština djetićkih društava bila je 9. studenoga 1851. u Klnu, a sudjelovali su predstavnici 14 postojećih društava. I ta je skupština donijela važnu prekretnicu. Rajnski djetićki savez preimenovan je u „Katolički djetićki savez“. Na taj se način pospješilo i širenje na područje izvan Rajnskog okruga. Novi naziv bio je obvezan i za sva lokalna i buduća društva. Na drugoj glavnoj skupštini važna su točka bila i prenoćišta ili hospiciji za djetiće. Ujedno su se lokalna djetićka društva obvezala da putujućim djetićima pronađu najpovoljnije gostinjce ili vlastita prenoćišta. Pojam „putujući djetići“ odnosi se na djetiće koji su u potrazi za poslom putovali od mjesta do mjesta. Tako se član društva iz Kölna mogao koristiti prenoćištem u Zagrebu i obratno. Djetići iz Kölna u tome su bili najrevniji te su prvi Djetićki dom, kako je već rečeno, otvorili 1853. godine.
