Bartol Kašić, otac hrvatskoga jezikoslovlja
Marito Mihovil Letica
Godine 2025. crkvena, jezikoslovna i općekulturna javnost obilježava dvije okrugle obljetnice Bartola Kašića, velikana i zaslužnika kojemu je pridijeljen naslov “otac hrvatskoga jezikoslovlja”. Prisjetit ćemo ga se u povodu 450. obljetnice rođenja i 375. godišnjice smrti.
Bartol Kašić rođen je na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1575. u gradu Pagu, a umro 28. prosinca 1650. u Rimu. Školovao se u Pagu, zatim u Ilirskome kolegiju u Loretu te u isusovačkome Rimskom kolegiju. U Družbu Isusovu ušao je 1595., a zaređen je 1606. godine. Učenoga isusovca Bartola Kašića ponajprije držimo prvim hrvatskim jezikoslovcem, ali ne smije ostati nespomenuto da je bio i plodan književnik te prevoditelj Biblije i “Rituala rimskoga”, teolog i hagiograf, autor prve hrvatske tragedije, naslovljene “Venefrida”, i prve autobiografije u povijesti hrvatske književnosti, a k tomu je bio misionar i papinski vizitator, cenzor knjiga i ispovjednik u bazilici svetoga Petra u Rimu i Loretu. Nastojeći oko jezičnoga ujednačavanja i normiranja, zacrtao je smjer standardizacije hrvatskoga jezika. Znatno je utjecao na kasnije jezikoslovce, koji su slijedeći njegovu jasno vidljivu brazdu razvijali opći hrvatski jezik i izgrađivali njegov standard.
Prema naredbi generala isusovačkoga reda Claudija Acquavive napisao je za potrebe Akademije ilirskoga jezika u Rimu prvu gramatiku hrvatskoga jezika naslovljenu “Institutionum linguae illyricae libri duo” (“Temelji ilirskoga [odnosno hrvatskoga］ jezika u dvije knjige”), objavljenu 1604. godine. To su djelo hrvatski jezikoslovci nasljedovali sve do Hrvatskoga narodnog preporoda u 19. stoljeću. Prvi potpuni prijevod obrednika “Ritual rimski” na hrvatski jezik, iz Kašićeva pera, objelodanjen je 1640. te je doživio sedam izdanja i bio u uporabi u štokavskim i čakavskim krajevima sve do 1929. godine.
Zatim je važno reći da je Kašićev prijevod cijeloga Svetog pisma ostao u rukopisu jer je u Rimu bilo spriječeno njegovo tiskanje zbog razloga koje ovdje nije moguće potanje obrazlagati; dovoljno je reći da su neki “našijenci”, kako ih je Kašić nazvao, u Rimu rogoborili protiv novoga hrvatskog književnog i liturgijskog jezika. Nema sumnje da bi hrvatska jezična, a time i općekulturna povijest bila umnogome drugačija da je Kašićev prijevod Biblije objavljen u svojemu vremenu.
Taj prijevod Biblije tiskan je tek 1999., a prije toga, 1990., tiskan je njegov “Ilirsko-talijanski rječnik”, koji je Kašić bio dovršio 1599. godine.
Važno je istaknuti kako je Kašić nastojao da se svako slovo (ili skupina slovâ) uvijek jednako izgovara – a to je odlika fonološkoga pravopisa, poznatoga i kao zvučni, izgovorni i slično. U Kašićevu “Ritualu rimskome” nalazimo brojne fonološke zapise: primjerice “istomačiti” i “općio”, a ne morfonološke, koje često nazivaju korijenskima, “iztomačiti” i “obćio”. Dakle, Bartol Kašić uveo je načelo “piši kao što govoriš” već 1599., a to je 220 godina prije Vuka Karadžića, kojemu se neutemeljeno pripisuje dotično načelo.
Premda je Kašić svoj jezik najčešće nazivao “ilirski” i “slovinski”, o svijesti našega jezikoslovca da pripada hrvatskomu narodu svjedoči njegov prepjev prvih pedeset psalama “Pjesni duhovne” (Rim, 1617.), gdje je sâm uvrstio pjesmu koju mu je posvetio prijatelj Maro Dragović, hrvatski vlastelin iz Kotora. Stihovi “Naši Dalmatini i vas Rod Hrvacki / Držat će u cini pjevanja glas rajski”, jasno navode na zaključak da je “Dalmatine” Kašić smatrao samo dijelom “Roda Hrvackoga”.
S ponosom i zahvalnošću prisjećamo se oca hrvatskoga jezikoslovlja, isusovca Bartola Kašića.
