杏MAP导航

Marito Mihovil Letica

Sve膷anim vojnim mimohodom u poslijepodnevnim satima posljednjega dana srpnja 2025. godine obilje啪ena je u Zagrebu i u akvatoriju blizu Splita okrugla 30. obljetnica Vojno-redarstvene operacije Oluja, kojom su hrvatske snage u danima izme膽u 4. i 7. kolovoza 1995. oslobodile najve膰i dio okupiranoga teritorija 拧to su ga 1991. bili zaposjeli pobunjeni dijelovi srpskoga naroda i nekada拧nje Jugoslavenske narodne armije. Nakon mimohoda uslijedili su dojmovi dr啪avnoga i vojnoga vrha Republike Hrvatske, koji su zajedno s gra膽anima izrazili odu拧evljenje vi膽enim ljudstvom i naoru啪anjem, odnosno visokom razinom opremljenosti i sposobnosti Hrvatske vojske. U vremenu kada su dr啪ave Europske unije, koje su gotovo sve 膷lanice NATO-saveza, odlu膷ile vi拧e ulagati u svoje vojske i ubrzavati naoru啪avanje 鈥� neotklonjivo se nadaje pitanje kakvo je kr拧膰ansko stajali拧te o ratu.

Katoli膷ka Crkva polazi od teorije 鈥減ravednoga rata鈥� ili 鈥渂ellum iustum鈥� teorije, koja je pro拧la razvojni put od svetog Augustina u ranome srednjem vijeku, svetoga Tome Akvinskoga u zrelome srednjem vijeku, a tu su teoriju u novovjekovlju, u kasnoj skolastici, prihvatili i dalje razvili dominikanac Franjo de Vitoria i isusovac Franjo Suárez. Ali Crkva postavlja dodatne kriterije za vo膽enje pravednoga ili opravdanoga rata. Teorija o pravednome ratu sve se vi拧e okretala prema pravednomu miru, 拧to se dade razaznati u velikome broju crkvenih dokumenata, posebice u proglasima papâ, osobito Pija XII., koji je nebrojeno puta jasno osudio moderni rat. U kolovozu 1939., neposredno prije napada Njema膷ke na Poljsku i izbijanja Drugoga svjetskog rata, uputio je Pio XII. apel svim odgovornim dr啪avama isti膷u膰i da s mirom ni拧ta nije izgubljeno, a s ratom je izgubljeno sve. Kada je Hitler ubrzo napao Poljsku, Papa je to osudio kao 鈥渘epravedni rat鈥�, kako je izri膷ito rekao. U svojim je bo啪i膰nim porukama u ratnim godinama Pio XII. dosljedno pozivao na o膷uvanje demokracije i ljudskih prava. Nauk o pravednome ratu treba biti sveden na pravednu obranu koja bi po mogu膰nosti postala briga i rezultat procjenjivanja zajednice dr啪ava, a ne samo jedne dr啪ave.

Pri tomu razlog rata (鈥渃ausa belli鈥�) mora biti izrazito te拧ka nepravda nanesena nekomu narodu ili nekoj dr啪avi. Zatim posezanje za oru啪jem mora biti posljednje sredstvo (鈥渦ltima ratio鈥�), odnosno vojna obrana biva dopu拧tenom tek nakon 拧to su iscrpljena sva druga sredstva poput diplomatskih pregovora, gospodarskih sankcija, mirnih demonstracija i sli膷no. K tomu je samo najvi拧emu autoritetu dr啪ave dopu拧teno objaviti i po膷eti rat. Ali ni opravdana obrana ne opravdava sva sredstva, tako da teror protiv civila i masovno uni拧tenje nekog naroda ostaju uvijek nemoralni i nedopu拧teni, a mr啪nja prema neprijatelju uvijek je grijeh. Nije opravdano 膷initi sve 拧to neprijatelju nanosi 拧tetu i oslabljuje ga. O tome posebice govori Drugi vatikanski koncil u svojoj pastoralnoj konstituciji o Crkvi u svijetu 鈥淕audium et spes鈥� (鈥淩adost i nada鈥�, br. 79), a miru je posve膰ena cijela enciklika pape Ivana XXIII. 鈥淧acem in terris鈥� (鈥淢ir na zemlji鈥�) iz 1963. godine.

Zaklju膷no treba re膰i da je pravomo膰nom osloba膽aju膰om presudom hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Marka膷u na Me膽unarodnome sudu za ratne zlo膷ine u Haagu 2012. dokazana opravdanost i pravednost Vojno-redarstvene akcije Oluja te ju uvijek 鈥� a posebice u velikim obljetnicama poput ove 鈥� imamo obilje啪avati i slaviti s posebnim ponosom i dostojanstvom.