Trideseta obljetnica Oluje i "pravedni rat"
Marito Mihovil Letica
Sve?anim vojnim mimohodom u poslijepodnevnim satima posljednjega dana srpnja 2025. godine obilje?ena je u Zagrebu i u akvatoriju blizu Splita okrugla 30. obljetnica Vojno-redarstvene operacije Oluja, kojom su hrvatske snage u danima izme?u 4. i 7. kolovoza 1995. oslobodile najve?i dio okupiranoga teritorija ?to su ga 1991. bili zaposjeli pobunjeni dijelovi srpskoga naroda i nekada?nje Jugoslavenske narodne armije. Nakon mimohoda uslijedili su dojmovi dr?avnoga i vojnoga vrha Republike Hrvatske, koji su zajedno s gra?anima izrazili odu?evljenje vi?enim ljudstvom i naoru?anjem, odnosno visokom razinom opremljenosti i sposobnosti Hrvatske vojske. U vremenu kada su dr?ave Europske unije, koje su gotovo sve ?lanice NATO-saveza, odlu?ile vi?e ulagati u svoje vojske i ubrzavati naoru?avanje – neotklonjivo se nadaje pitanje kakvo je kr??ansko stajali?te o ratu.
Katoli?ka Crkva polazi od teorije “pravednoga rata” ili “bellum iustum” teorije, koja je pro?la razvojni put od svetog Augustina u ranome srednjem vijeku, svetoga Tome Akvinskoga u zrelome srednjem vijeku, a tu su teoriju u novovjekovlju, u kasnoj skolastici, prihvatili i dalje razvili dominikanac Franjo de Vitoria i isusovac Franjo Suárez. Ali Crkva postavlja dodatne kriterije za vo?enje pravednoga ili opravdanoga rata. Teorija o pravednome ratu sve se vi?e okretala prema pravednomu miru, ?to se dade razaznati u velikome broju crkvenih dokumenata, posebice u proglasima papâ, osobito Pija XII., koji je nebrojeno puta jasno osudio moderni rat. U kolovozu 1939., neposredno prije napada Njema?ke na Poljsku i izbijanja Drugoga svjetskog rata, uputio je Pio XII. apel svim odgovornim dr?avama isti?u?i da s mirom ni?ta nije izgubljeno, a s ratom je izgubljeno sve. Kada je Hitler ubrzo napao Poljsku, Papa je to osudio kao “nepravedni rat”, kako je izri?ito rekao. U svojim je bo?i?nim porukama u ratnim godinama Pio XII. dosljedno pozivao na o?uvanje demokracije i ljudskih prava. Nauk o pravednome ratu treba biti sveden na pravednu obranu koja bi po mogu?nosti postala briga i rezultat procjenjivanja zajednice dr?ava, a ne samo jedne dr?ave.
Pri tomu razlog rata (“causa belli”) mora biti izrazito te?ka nepravda nanesena nekomu narodu ili nekoj dr?avi. Zatim posezanje za oru?jem mora biti posljednje sredstvo (“ultima ratio”), odnosno vojna obrana biva dopu?tenom tek nakon ?to su iscrpljena sva druga sredstva poput diplomatskih pregovora, gospodarskih sankcija, mirnih demonstracija i sli?no. K tomu je samo najvi?emu autoritetu dr?ave dopu?teno objaviti i po?eti rat. Ali ni opravdana obrana ne opravdava sva sredstva, tako da teror protiv civila i masovno uni?tenje nekog naroda ostaju uvijek nemoralni i nedopu?teni, a mr?nja prema neprijatelju uvijek je grijeh. Nije opravdano ?initi sve ?to neprijatelju nanosi ?tetu i oslabljuje ga. O tome posebice govori Drugi vatikanski koncil u svojoj pastoralnoj konstituciji o Crkvi u svijetu “Gaudium et spes” (“Radost i nada”, br. 79), a miru je posve?ena cijela enciklika pape Ivana XXIII. “Pacem in terris” (“Mir na zemlji”) iz 1963. godine.
Zaklju?no treba re?i da je pravomo?nom osloba?aju?om presudom hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Marka?u na Me?unarodnome sudu za ratne zlo?ine u Haagu 2012. dokazana opravdanost i pravednost Vojno-redarstvene akcije Oluja te ju uvijek – a posebice u velikim obljetnicama poput ove – imamo obilje?avati i slaviti s posebnim ponosom i dostojanstvom.
