Istarski Božji ugodnici: sveti Mauro i sveti Flor
Gordana Krizman
Poreč: Sveti Mauro
Sveti Mauro (Mavro, latinski Maurus), biskup i mučenik, zaštitnik grada Poreča i Porečke biskupije, rođen je u III. stoljeću. Bio je imućni ugledni građanin Poreča te prvi poznati biskup Porečke biskupije.
Za Dioklecijanova progona, mučen je i ubijen u Poreču oko 304.godine, zajedno sa svojim svećenstvom i nekoliko vjernika laika, a pokopan je na starokršćanskom prigradskom groblju Cimare.
Njegove relikvije prenesene su u drugoj polovini IV. stoljeća u oratorij gradske crkve i položene u kameni sarkofag, na kojem je uklesan latinski natpis HOC CVBILE SANCTVM – CONFESSORIS MAVRI – NIBEVM CONTINET CORPVS… (Ovo sveto počivalište čuva čisto tijelo mučenika Maura…). Biskup Eufrazije prenio ih je u VI. stoljeću u novoizgrađenu baziliku te dao izraditi Maurov lik u mozaiku, u bijelim haljama, s mučeničkim vijencem u ruci.
Papa Ivan IV., podrijetlom Dalmatinac, smjestio je 641. njegove moći u kapelu svetog Venancija u Lateranu, zajedno s ostacima drugih dalmatinskih i istarskih mučenika što ih je opat Martin donio u Rim. Tu je Maurov lik u biskupskom ornatu, izrađen u mozaiku među likovima 24-orice mučenika. Čini se da je opat Martin ponio samo dio svetih moći, jer su se u Poreču kontinuirano čuvale Maurove relikvije. Za vrijeme rata između Genove i Venecije, 1354. godine, genovska flota opljačkala je Poreč i sa sobom odnijela relikvije svetog Maura i svetog Eleuterija. Relikvije su bile pohranjene u genovskoj crkvi svetog Mateja, a vraćene su u Poreč 1934., o čemu svjedoči kamena ploča na sjevernom zidu porečke bazilike. Sada relikvije svetog Maura počivaju u kovčežiću od srebra i zlata te se svake godine o njegovu blagdanu, 21. studenog, u svečanoj procesiji nose gradskim ulicama.
Predaja o mučeništvu porečkog biskupa svetog Maura bila je zaboravljena, pa se u srednjem vijeku počeo slaviti kult istoimenoga afričkoga monaha, mučenoga u Rimu za cara Numerijana, čiji su smrtni ostaci navodno doplutali na obalu Poreča. Taj se nesporazum ispravio tek nakon što je 1847. otkrivena ploča s latinskim natpisom o biskupu svetom Mauru Porečkom.
Biskup Eufrazije
Dostojno je i pravedno da nekoliko redaka posvetimo i biskupu zahvaljujući kojemu u baštinu primismo veličanstveni kompleks Eufrazijane.
Eufrazije je porečkim biskupom postao kao izravni predstavnik Justinijanove politike obnove Rimskog Carstva. U skladu s praksom bio je crkveni i svjetovni gospodar svoje biskupije. U svojim rukama držao je svu vlast i imao neograničeno povjerenje i podršku Porečana.
Zna se da je, osim nove raskošne crkve, na mjestu stare i porušene izgradio biskupsku palaču u kojoj je stanovao. Bio je Grk, rodom iz Tracije, pokrajine na krajnjem jugoistočnom dijelu Balkanskog poluotoka, pa je sasvim sigurno upoznao raskošne bazilike Istoka i Carigrada. Bio je biskup uporne volje i tvrda karaktera, čak prkosna osoba.
Bio je sasvim sigurno veliki pouzdanik cara Justinijana i ravenskog nadbiskupa Maksimilijana, rodom iz Veštra, nedaleko Rovinja.
Eufrazijana
Eufrazijeva bazilika (Eufrazijana) u Poreču jedan je od najljepših sačuvanih spomenika rane bizantske umjetnosti na Sredozemlju. Izgrađena je u 6. stoljeću na mjestu ranokršćanske crkve, u vrijeme biskupa Eufrazija i cara Justinijana, a nalazi se u biskupskom kompleksu. Godine 1997. UNESCO ju je proglasio Svjetskom kulturnom baštinom.
Sustav Eufrazijeve bazilike čine znamenite građevine: Eufrazijeva bazilika, župna crkva, sakristija i cela trikora, krstionica i zvonik, Maurov oratorij, kao i obližnji biskupski dvor. U njemu je smještena sakralna zbirka porečke i pulske biskupije.
Nad/biskupi o sv. Mauru
Apostolski nuncij u RH nadbiskup Giorgio Lingua je na poziv nadbiskupa Kutleše misu o svetkovni sv. Maura predvodio 2019. godine.
U homiliji se osvrnuo na životopis sv. Maura, porečkog biskupa. Naglasio je da ni za vrijeme progona cara Dioklecijana nije napustio svoje stado, ali nije uzeo ni mač kojim bi izazvao pobunu, već je darovao samoga sebe, kao Isus. “Žrtvovao je svoj život. U vrijeme najžešćih progona kršćanstvo se širilo jer ono što mijenja mentalitet jest smjerno i dosljedno svjedočenje. Ono što nas privlači i potiče na obraćenje je primjer života. Poput Isusa koji je plakao nad Jeruzalemom i sv. Mauro je plakao s kršćanima Istre. Osim dubokog poštovanja prema našoj slobodi Isusove suze izražavaju nježnost prema ljudskim patnjama, njegovo suosjećanje s našim bolima. Samo kada je Krist plakao i bio u stanju plakati razumije naše drame”, citirao je nadbiskup papu Franju, jer, “određene stvarnosti vide se samo očima pročišćenim suzama”.
“Tko ne zna plakati nije dobar kršćanin, jer samo tko je plakao može razumjeti bol i utješiti bližnjega. Molimo svetoga Maura da nas nauči plakati, ganuti se, sažaliti, podijeliti bol usamljenih. Često kamo ne stižu riječi, dopiru suze. Molimo zagovor sv. Maura za sve one koji danas plaču, da se njihova bol, po susretu s Uskrslim – pretvori u radost.”
Evo što je prošle godine o proslavi sv. Maura vjernicima Porečke biskupije poručio nadbiskup i metropolita riječki mons. Mate Uzinić:
„Svetost nas privlači jer sveci, koji su naši prijatelji i suputnici, najljepše lice Crkve, pokazuju Isusa. Jedan od takvih svetaca koji nam pokazuju Isusa je sveti Mauro, vaš nebeski zaštitnik koji je, kao Isus, pšenično zrno koje je umrlo i dalo bogat rod. I vi, vjernici ove biskupije, ste taj bogat rod. S tim ste, međutim, dobili zadaću da i vi budete oni koji pokazuju Isusa, a to možete, to možemo, jer to je zadaća svih nas kršćana, bez obzira tko smo i koje poslanje vršimo u Crkvi i svijetu, samo ako živimo logikom pšeničnog zrna darujući svoj život. Jer, kako kaže papa Franjo, život ima vrijednost samo u darivanju, darivanju u ljubavi i istini, u darivanju drugima, u svakodnevnom životu i u obitelji. Zato, uvijek ga darujte“, poziv je kojim je nadbiskup Uzinić zaključio homiliju.
Godine 2022. središnje misno slavlje o proslavi sv. Maura predvodio je tada novoimenovani zadarski nadbiskup Milan Zgrablić, koji je do imenovanja bio župnik porečke župe:
„Bogu sam neizmjerno zahvalan na mnogobrojnim milostima koje smo primili u ovom posvećenom prostoru. Hvala Bogu što smo zajedno mogli dijeliti onu istu vjeru, nadu i ljubav za koju su sv. Mauro, prvi porečki biskup, zajedno s drugim porečkim mučenicima – sv. Eleuterijem, sv. Projektom ili Elpidijem, sv. Akolitom ili Amarinom, sv. Dimitrijem, sv. Julijanom i drugim porečkim mučenicima, herojski živjeli i prolili svoju krv početkom 4. stoljeća upravo na ovom mjestu. Ova drevna bazilika i cijeli kompleks „Eufrazijane“, kako ga zovemo, za nas nije samo muzej i spomenik slavne prošlosti arhitekture i kulture, već korijen velikog stabla naše vjere, povijesni sakrament Krista uskrslog, koji rađa mnogim uvijek novim najslađim plodovima spasenja za tolike stotine generacija koje su živjele prije nas. Stoga nas i ovo euharistijsko i liturgijsko slavlje ne podsjeća samo na herojsko svjedočanstvo porečkih mučenika iz davnih vremena već poziva da kušamo milost spasenja i s njima podijelimo onu najdublju radost koju u Bogu oni sada uživaju. Naime, mi kao Crkva, koja je naša Majka, s radošću i ponosom slavimo dostojanstvo rođenja za nebo, za Boga, za vječnu radost, naše braće u vjeri koji su nam prethodili. Mi, kao Crkva koja je Zaručnica Kristova, slavimo danas svoju ljepotu u koju su utkali svoj život i naši mučenici. Mi, kao Crkva koja je Učiteljica, po ovoj liturgiji, s radošću i zahvalnošću osluškujemo i spoznajemo volju Božju kako bismo je s ljubavlju vršili i dospjeli na cilj našeg života za kojim najdublje čezne naše srce, a gdje borave i naši sveti zaštitnici.
Zašto mi danas častimo sv. Maura i druge porečke mučenike? Čemu ova proslava? Zašto ovaj blagdan? Zašto častimo relikvije sv. Maura i sv. Eleuterija noseći ih u svečanom ophodu ulicama i trgovima našega grada? Što će svecima naše pobožnosti i zemaljske počasti? Nije li sve to samo stvar prošlosti? „Sveci naše časti nisu potrebne niti im nešto pridonosi naša pobožnost“, reći će sveti Bernard. „To što častimo uspomenu na njih, nama je na korist, a ne njima.“ Oni žive u punini radosti života u prijateljstvu s Bogom. Nitko im to ne može nikad oduzeti niti umanjiti. Dok promatramo život naših svetaca u nama se raspiruje želja za živim Bogom. Ta je želja u nama dvostruka, kaže sv. Bernard. „Prva želja koja u nama sjećanje na svece rađa ili još pospješuje jest da bismo uživali u njihovu veoma poželjnom društvu i zavrijedili postati sugrađani i sudrugovi blaženih duhova…“ „Druga želja koja u nama plamti zbog sjećanja na svece jest da se i na nama kao i na njima ukaže Krist, naš život, i da se i mi s njima ukažemo u slavi.“ Dakle, moleći i obavljajući pobožnost prema sv. Mauru i drugim porečkim mučenicima želimo da nam njihov svijetli primjer danas probudi veliku želju biti kao sveci: biti sretni što živimo blizinu s Bogom, što živimo u njegovu svjetlu, što smo dio velike obitelji Božjih prijatelja, što gledamo Krista koji se proslavio nad našim životom, što smo već dio onoga što vrijedi više nego li ovozemaljski život, što „sve patnje ovoga svijeta nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama“ (Rim 8, 18), kako kaže sv. Pavao.“
Pula: Sveti Flor
Za kraj današnje posljednje emisije o istarskim Božjim ugodnicima upoznati ćemo jednog pulskog biskupa, svetog biskupa Flora. Više o njemu čuti ćemo iz ulomka homilije koju je o njegovu blagdanu, 27. listopada, porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan izrekao u njemu posvećenoj župi u mjestu Loborika nedaleko Pule.
Nakon niza stoljeća i dalje živi spomen na sv. Flora
Napomenuo je kako ima malo zapisa o svetom biskupu, no jasno je kako je sv. Flor, u 6. stoljeću u kojem je živio i djelovao, posvećivao župe, okupljao i ohrabrivao svećenike, te je svojim djelovanjem i svetošću života ostao posebno zapamćen, a štovanje je živo i danas. U tom je vidu spomenuo tri crkve njemu posvećene na području biskupije, ta u Loboriki, u Pomeru nedaleko Pule, te u Kranjcima pored Labina. Biskup je podsjetio kako se relikvije sv. Flora čuvaju u pulskoj katedrali. Sveti Flor je prvo bio biskup u sjevernoj Italiji, u rimskom Optigeriumu, današnjem gradu Oderzo, a potom biskup Pule.
Revan pastir svoga stada, kao i kasnije biskup Dobrila
„Sv. Flor ima, rekli bi, dva dijela života. U prvom dijelu je kao pastir Crkve puno djelovao, a u drugom je svoj život posvetio molitvi i pustinjaštvu“ rekao je biskup Milovan, te je za revno pastirsko djelovanje sv. Flora istaknuo sličnost s poznatim biskupom Jurjom Dobrilom. „Ovaj duhovni vođa i preporoditelj hrvatskoga naroda u Istri je već 1858., prve godine svoje biskupske službe, proputovao cijelu svoju Porečku i Pulsku biskupiju i posjetio sve župe. Možemo zamisliti prometnu povezanost: nešto se vozio kočijom, nešto prošao na konju, a nešto i pješke. A ako idemo još dalje u vrijeme sv. Flora, još je bilo teže. No, on je naviještao evanđelje, odvraćao od praznovjerja i ostao zapamćen kao pastir svoga stada koji je puno truda uložio“.
U nastavku homilije, biskup Milovan je ukazao na odlomak misnoga evanđelja u kojem čitamo kako Isus poziva prve apostole. „Znakovito je, kako im je rekao ‘od sad ćete biti ribari ljudi’. Oni si bili ribari, obični ljudi. Isus ih je ‘izvukao’ iz njihova zanimanja i tako su postali prva skupina Njegovih učenika koji su nastavili Njegovo djelo, a neki i do mučeničke smrti. Sv. Flor je vršio službu po primjeru prvih apostola.“
Govoreći o drugom dijelu svečeva života, propovjednik je naglasio kako je prema nekim zapisima, iako nesigurnima, nakon hodočašća Svetom Zemljom, sv. Flor nastavio svoj život posvećujući se molitvi i živeći kao pustinjak na području današnje Fažane. U tom kontekstu biskup Milovan je izrekao svojevrsnu asocijaciju da ga možda župnik poziva da predvodi misu o župnoj svetkovini sv. Flora, jer je i on, poput sv. Flora, bio pulski biskup, a sada, u mirovini, živi na području Fažane, gdje je je sveti Flor drugi dio života živio pustinjačkim, kontemplativnim životom.
Zaključili smo ovime niz prikaza istarskih Božjih ugodnika. Vidjeli smo da u svakome vremenu, u svakome kraju Krasne Zemlje nalazimo na svece i blaženike te druge svijetle uzore koji su znali odabrati „bolji dio“, koji su živjeli i djelovali svjesni da je svetost najbolji izbor. Uzore, dakle, imamo, na nama je da ih slijedimo.
