Povezanost između turizma i hodočašća
Marito Mihovil Letica
Nalazimo se u sredini turističke sezone, odnosno na njezinu vrhuncu. Premda to nije najvažnije za ovu temu, uputno je osvrnuti se na etimologiju riječi “turizam”. Engleska riječ “tourist” dospjela je od francuskoga izraza “tour”, što znači ‘put’, ‘obilazak’, izvorno ‘kružni put’. Dublji korijeni idu do latinske riječi “tornus”, što znači ‘lončarsko kolo’, a još dublji do grčkoga “tórnos” u značenju ‘nož za rezbarenje’. Riječ “turizam” razmjerno je nova: nastala je u 17. stoljeću među engleskim plemstvom koje je na kružnim putovanjima obilazilo europske znamenitosti.
Ali sama pojava koju danas nazivamo turizmom znatno je starija. Razvila se već u antici – i to iz hodočašća. Antropološka potreba za hodočašćenjem potaknula je pojavu organiziranih putovanja s noćenjima i ugostiteljskim uslugama. Povijest nam kazuje da su stanoviti začetci i predoblici turizma više povezani s askezom i mjerom nego s hedonizmom i preobiljem. Jer češće se i dalje putovalo do svetih mjesta nego do kuća za odmor i ladanje. Nema sumnje da prvi masovni putnici s predturističkim obilježjima bijahu hodočasnici. Još se u drevnoj egipatskoj civilizaciji odlazilo na sveta mjesta iskazivati slavu bogovima i faraonima. Istodobno sa staroegipatskom kulturom razvijala se u Maloj Aziji i otocima grčkog arhipelaga kretsko-mikenska uljudba sa središtima u Knososu (koji je na Kreti) i u Mikeni.
Na istaknuta religijsko-kultna mjesta (kult Zeusa u Olimpiji, Atene u Ateni, Apolona u Delfima, Artemide u Efezu itd.) hodočastilo se iz gotovo svih krajeva grčkoga svijeta. Širenjem grčkih kolonija Mediteranom, hodočasnici su posjećivali odredišta u današnjoj Italiji, Hrvatskoj, Francuskoj, Španjolskoj i drugamo, sve do udaljenih Kanarskih otoka. Rim je prihvatio i preimenovao grčka božanstva te preuzeo grčke kulturno-vjerske tradicije, a time i religijsku praksu hodočašćenja na sveta mjesta.
Hodočašćenja prema svetomu i božanskomu na osobit su način svojstvena trima velikim monoteističkim religijama nastalima u okrilju Mediterana, koji je stoljećima i tisućljećima prostor gdje se susreću kulture, religije i filozofije. Židovstvo, kršćanstvo i islam imali su i imaju brojna hodočasnička odredišta. Hodočašćenje je nešto iskonski ljudsko, čovjekovo konstitutivno obilježje, svojevrsna antropološka konstanta i značajka.
Kada je riječ o hrvatskim hodočasnicima, treba reći da su u srednjemu i novomu vijeku putovali najviše u Italiju: u Loreto, Rim i Assisi. Ne bi smjelo ostati prešućeno da hodočasnika koji je “možda iz Hrvatske” (“forse di Croazia”) spominje Dante Alighieri u “Božanstvenoj komediji”: “Kô taj što možda iz Hrvatske sada / dolazi našu Veroniku zreti, / što jē se s davnog ne nasiti glada, // već, dok se vidi, veli u pameti: / ‘Gospodine moj Kriste, Bože pravi, / takav li dakle bješe lik tvoj sveti?’”. Tako glase Danteovi stihovi u prijevodu Mate Marasa.
I danas su turistička putovanja ujedno i hodočašćenja, posebice u kolovozu kada će se nebrojeno mnoštvo vjernika slijevati u Gospina svetišta u Hrvatskoj i svijetu. Premda se turizam najčešće shvaća kao hedonistički oblik odmora – ni odmor ni turizam nisu sami po sebi nešto loše, nego upravo suprotno: čovjeku je potreban tjelesni odmor i duševni mir u kojemu će biti bliži Bogu. Turizam nije nespojiv s krjepostima koje su vlastite kršćanskomu načinu života.
