杏MAP导航

Gordana Krizman

Sv. Romuald bio je potomak aristokratske obitelji Onesti, a rodio se oko 950. u Ravenni, u Italiji, u regiji Emilia-Romagna. Kao 膷lan aristokracije imao je burnu mladost.

Kad mu je bilo dvadesetak godina, bio je upleten u sva膽u izme膽u svoga oca i jednog ro膽aka, koja se imala rasplesti na najnesretniji na膷in 鈥� oru啪jem. Njegov otac, Sergije, je tada usmrtio svog protivnika. Kako se otac branio od pokore za to zlodjelo, pokoru 膰e izvr拧iti njegov sin Romuald stupiv拧i na 40 dana u samostan San Apollinare in Classe.

Sveti Romuald tri je godine ostao u samostanu San Apollinare, ali kako mu se nije svi膽ala opala redovni膷ka stega, osobito slabo obdr啪avanje poslu拧nosti, otvoreno je kritizirao stanje u zajednici. To ga je me膽u subra膰om u膷inilo veoma nepopularnim, a kako je duh stra拧no opao vidi se i po tome 拧to su ga htjeli naprosto likvidirati. Da bi izbjegao 啪ivotnoj opasnosti i rije拧io se lo拧e zajednice, zamolio je svoga opata za dopu拧tenje da smije u okolici Venecije 啪ivjeti kao pustinjak. Ondje se podvrgnuo o拧troj stezi pustinjaka Marina.

Potom je izabrao pustinja膷ki 啪ivot, a od 990. djelovao je kao obnovitelj strogog samostanskog 啪ivota. Utemeljio je mnogobrojne pustinja膷ke zajednice u sjevernoj Italiji, od kojih je najpoznatija u Camaldoliju, nedaleko Arezza u regiji Toscana, osnovana oko 1023. godine. Postala je sredi拧njim samostanom novog benediktinskog kontemplativnog reda kamaldoljana. Kroz vi拧e je godina krstario samotnim mjestima Apenina i Lombardije provode膰i posvuda veoma strog isposni膷ki 啪ivot.

Prema predaji sv. Romuald se od progona svojih redovnika, koji su se protivili njegovoj strogo膰i, sklonio u Istru, gdje je oko 1000. godine osnovao samostan svetog Mihovila iznad Limskoga kanala i samostan svete Petronile u Dvigradu, pa je i 拧pilja na strmini Limske drage nazvana Romualdovom 拧piljom. Do 1942. godine iz obli啪njih su se mjesta, o sve膷evu blagdanu, odr啪avale procesije do te 拧pilje, u kojoj je, predaja ka啪e, on obitavao.

Preminuo je 19. lipnja 1027., u Val di Castru kraj Fabriana, nedaleko Ancone, u regiji Marche. Njegov 啪ivotopis napisao je sveti Petar Damiani, petnaestak godina poslije Romualdove smrti. Svetim ga je 1595. proglasio papa Klement VIII. Posve膰ena su mu mnoga naselja, 啪upe i crkve diljem svijeta, pa tako nalazimo 啪upu sv. Romualda u Rijeci, na Kozali.  Dvije grane kamaldoljana, mu拧ka i 啪enska, i danas uspje拧no djeluju u Europi, Sjevernoj i Latinskoj Americi, Africi i Aziji.

Zna膷aj sv. Romualda u Istri

O inicijativama glede sv. Romualda na podru膷ju Istre, napose u okolici Pore膷a, pre膷. mr. Lino Zohil, pore膷ki dekan  te 啪upnik Vrsara i Gradine na 膷ijem se podru膷ju nalazi Samostan sv. Mihovila nad Limom, isti膷e:

鈥濸rema historiografskim izvorima sveti je Romuald stigao na istarsko tlo na prijelazu iz prvog u drugo tisu膰lje膰e pa nam i povijesni spisi govore da je upravo oko 1000. godine osnovao i ovaj preva啪ni samostanski kompleks.

Prije petnaestak godina, u suradnji s Ministarstvom kulture Republike Hrvatske obnovljena je samostanska crkva. Od Redovni膷ke uprave u Camaldoliju, u Italiji, 2019. godine dobivene su za tu crkvu relikvije svetog utemeljitelja, koje su u samostansku crkvu sve膷ano unesene o sve膷evu blagdanu 2020. godine tijekom mise i procesije kojom je predsjedao tada拧nji pore膷ki i pulski ordinarij, sada zagreba膷ki nadbiskup, mons. dr. Dra啪en Kutle拧a. Relikvije se od tada 膷uvaju u 啪upnoj crkvi sv. Andrije u Gradini, a u Samostanu sv. Mihovila nad Limom se izla啪u za javno 拧tovanje dva puta godi拧nje, o sve膷evu blagdanu, 19. lipnja, te 29. rujna, o blagdanu sv. Mihovila arkan膽ela, nebeskog naslovnika toga samostana kojeg je sv. Romuald osnovao krajem X. stolje膰a.

Osim toga, prigodom preuzimanja sve膷evih relikvija od kamaldoljana, 2019. godine, zajedno s prof. dr. sc. Ivanom Miloti膰em, pravnikom i povjesni膷arom, posjetio sam Camaldoli i Fabriano gdje se 膷uva Romualdovo tijelo. Tada smo u Camaldoliju prikupili mnogo povijesnih zapisa o povijesti Samostana sv. Mihovila te je u pripremi opse啪no izdanje koje 膰e dati iscrpni prikaz tog vrijednog povijesnog zdanja.鈥�

O samostanu sv. Mihovila nad Limom

Benediktinske opatije imaju presudnu va啪nost u oblikovanju civilizacije Zapada te u tom 拧irem kontekstu i univerzalnom zna膷enju treba sagledavati i Sveti Mihovil nad Limom. Benediktinci su najstariji crkveni red na Zapadu. Njihove opatije bile su prva sredi拧ta pismenosti, ishodi拧te opismenjivanja i pokr拧tavanja, te啪i拧ta 拧irenja latinskoga jezika te njegovanja tradicije rimskoga prava implementiranog u crkveno pravo. Benediktinske opatije vjesnici su srednjovjekovnoga vremena te su, ba拧 poput Svetog Mihovila nad Limom, bile i va啪ne gospodarske cjeline s prostranim imanjima te pripadaju膰im kolonima i kmetovima. Za gospodarsku povijest srednjega vijeka benediktinske opatije imaju nemjerljivu vrijednost, ne samo kao mjesta gdje su za 啪ivot privre膽ivali koloni i/ili kmetovi nego i kao sredi拧ta tehni膷kih i tehnolo拧kih inovacija u poljoprivredi (gnojidba, suzbijanje bolesti, sadnja vinograda, proizvodnja vina, najstariji vinski podrumi i podrumarstvo i sl.).

Jedna od najintrigantnijih ambijentalnih i gra膽evinskih cjelina u Istri ru拧evine su opatijskoga kompleksa Sveti Mihovil nad Limom smje拧tenog u naselju znakovita naziva Klo拧tar. Ovoj cjelini pripada i okolno podru膷je koje je nekada 膷inilo dio opatijskog imanja te znamenitog 拧umskog kompleksa Kontija. Lokacije starih benediktinskih opatija i drugdje u kr拧膰anskom svijetu pomno su odabrane te beziznimno 膷ine ambijentalno, geografski, mikroklimatski, pejza啪no i na druge na膷ine osobita podru膷ja. U takvu sliku uklapa se i Sveti Mihovil nad Limom: smje拧ten na kr拧koj ravni nad Limom, ima dvije stare crkve, iznimno vrijedne freske, zaru拧eni opatijski kompleks s klaustrom te vodospremom, stra啪arskom kulom, imanjem, kamenolomom i 拧umskim prostranstvom. Stotinjak metara od ovoga zdanja udaljeno je suvremeno naselje Klo拧tar.

Prva opatija kamaldole拧kog reda

Sveti Mihovil nad Limom bio je op膰enito prva opatija kamaldole拧kog reda koji je utemeljio sveti Romuald. Benediktinci su upravljali opatijom i pripadaju膰im joj imanjem do XVIII. stolje膰a. Od XV. stolje膰a redovnici su ovdje imali 拧iroku autonomiju pa se feud smatrao redovni膷kim feudalnim imunitetnim podru膷jem. Takav status priznali su mu i Mle膷ani koji su vladali okolnim podru膷jem. Od XVIII. stolje膰a opatijsko zdanje i feud pripali su grofovima iz obitelji Coletti, dok je 1847. godine cijeli feud pre拧ao u dr啪avno (austrijsko) vlasni拧tvo. U doba austrijske vlasti ovdje se nalazila redarstvena postaja.

Opatijski kompleks smje拧ten je na starohrvatskom groblju koje je njegovom gradnjom uni拧teno. Titular opatije 鈥� sveti Mihovil arkan膽eo 鈥� simbol je pobjede kr拧膰anstva nad poganstvom te ukazuje na misionarsko djelovanje prido拧lih benediktinaca u krugu slavenskoga stanovni拧tva. Temelji zapadnoga zida crkve svetog Mihovila povezani su sa zidom opatije koja se nalazi u njegovu produ啪etku s druge strane. Na tom zidu i susjednim zidovima vide se tragovi pregra膽ivanja, a rije膷 je o ostacima opatijskoga zdanja koji je gra膽en istovremeno kada i crkva, krajem prve polovice XI. stolje膰a. Negdje u XIII. stolje膰u podignuto je ju啪no krilo opatijskoga zdanja. U sredi拧njem dijelu klaustra nalazi se krunica stare vodospreme (cisterne) u romani膷kome slogu. Njezin romani膷ki vijenac lijepo je profiliran i na njoj je stilizirano klesan grb kamaldoljana na kojemu dvije golubice piju iz kale啪a.

O 啪ivotu sv. Romualda iz pera svetog 啪ivotopisca

O 啪ivotu Sv. Romualda u Istri i o njegovu bla啪enom preminu膰u njegov veliki suvremenik i 啪ivotopisac sv. Petar Damiani zapisao je:

''Dok je Romuald boravio tri godine u okolici grada Pore膷a, jedne je godine sazidao samostan i s bra膰om postavio u njemu opata, a preostale dvije proveo je posve zatvoren. Tu ga je bo啪anska ljubav uzdigla do tako visokog vrhunca savr拧enosti da je, nadahnut Duhom Svetim, i neke budu膰e doga膽aje prorekao i zrakama razumijevanja proniknuo mnoga skrovita otajstva Staroga i Novoga zavjeta. 膶esto ga je zahva膰alo takvo promatranje Bo啪anstva da bi, kao sav omek拧ao u suzama i zra膷e膰i neizrecivi dar bo啪anske ljubavi, uzviknuo: 鈥橠ragi Isuse, dragi, slatki moj medu, neizreciva 啪eljo, slasti svetaca, dra啪esti an膽ela鈥�, i ostalo tome sli膷no. Nama je nemogu膰e izraziti ljudskim rije膷ima ono 拧to je on govorio kao radosni poklik, jer mu je tako Duh Sveti kazivao. Gdje god bi pak taj sveti 膷ovjek nakanio boraviti, najprije bi u Obitavali拧tu na膷inio oratorij s oltarom, onda se zatvorio i zabranio pristup. Poslije svih mjesta svojih boravi拧ta, kad je ve膰 na zreniku vidio svoj svr拧etak, vrati se u samostan 拧to ga je podigao u Val di Castru, o膷ekuju膰i bez sumnje svoj skori kraj. Tu odredi da mu sagrade 膰eliju s kapelicom u koju bi se zatvorio i sve do smrti opslu啪ivao 拧utnju. I tako je bilo na膷injeno njegovo obitavali拧te za osamu. A kako je mislio da se odmah treba zatvoriti, njegovo je tijelo po膷elo sve vi拧e slabiti poradi tegotnosti. Opadalo je ne toliko zbog slabosti koliko zbog dugovjeke starosti, koja je ve膰 bila velika. Tako ga jednoga dana stade malo-pomalo napu拧tati tjelesna snaga, a tegotnost, koja je bivala sve ve膰a, te啪e umarati. Sunce je tada bilo ve膰 na zapadu i on naredi dvojici bra膰e koji su bili uza nj da izi膽u van i da za sobom zatvore vrata, a da se u osvit, kad proslave jutarnje pohvale, opet k njemu vrate. Izi拧li su, dakle, protiv svoje volje, zabrinuti za njegov svr拧etak. Nisu se po啪urili odmah krenuti na po膷inak. Bojahu se da u膷itelj ne bi preminuo i zato su skriveni blizu 膰elije promatrali talent skupocjenog blaga. Neko su se vrijeme tako zadr啪ali, a onda pozornije oslu拧kivali, i kako vi拧e nisu 膷uli ni gibanje tijela ni zvuk glasa, znaju膰i ve膰 pouzdano 拧to se dogodilo, brzo su u拧li unutra otvoriv拧i vrata te zapalili svjetlo. Sveta je du拧a bila uzeta na nebo, sveto su tijelo na拧li kako le啪i nauznak. Tad je le啪alo kao zanemareni nebeski biser, a potom 膰e biti 膷asno polo啪eno u riznicu vi拧njega Kralja.''