杏MAP导航

Gordana Krizman

Sv. Romuald bio je potomak aristokratske obitelji Onesti, a rodio se oko 950. u Ravenni, u Italiji, u regiji Emilia-Romagna. Kao ?lan aristokracije imao je burnu mladost.

Kad mu je bilo dvadesetak godina, bio je upleten u sva?u izme?u svoga oca i jednog ro?aka, koja se imala rasplesti na najnesretniji na?in – oru?jem. Njegov otac, Sergije, je tada usmrtio svog protivnika. Kako se otac branio od pokore za to zlodjelo, pokoru ?e izvr?iti njegov sin Romuald stupiv?i na 40 dana u samostan San Apollinare in Classe.

Sveti Romuald tri je godine ostao u samostanu San Apollinare, ali kako mu se nije svi?ala opala redovni?ka stega, osobito slabo obdr?avanje poslu?nosti, otvoreno je kritizirao stanje u zajednici. To ga je me?u subra?om u?inilo veoma nepopularnim, a kako je duh stra?no opao vidi se i po tome ?to su ga htjeli naprosto likvidirati. Da bi izbjegao ?ivotnoj opasnosti i rije?io se lo?e zajednice, zamolio je svoga opata za dopu?tenje da smije u okolici Venecije ?ivjeti kao pustinjak. Ondje se podvrgnuo o?troj stezi pustinjaka Marina.

Potom je izabrao pustinja?ki ?ivot, a od 990. djelovao je kao obnovitelj strogog samostanskog ?ivota. Utemeljio je mnogobrojne pustinja?ke zajednice u sjevernoj Italiji, od kojih je najpoznatija u Camaldoliju, nedaleko Arezza u regiji Toscana, osnovana oko 1023. godine. Postala je sredi?njim samostanom novog benediktinskog kontemplativnog reda kamaldoljana. Kroz vi?e je godina krstario samotnim mjestima Apenina i Lombardije provode?i posvuda veoma strog isposni?ki ?ivot.

Prema predaji sv. Romuald se od progona svojih redovnika, koji su se protivili njegovoj strogo?i, sklonio u Istru, gdje je oko 1000. godine osnovao samostan svetog Mihovila iznad Limskoga kanala i samostan svete Petronile u Dvigradu, pa je i ?pilja na strmini Limske drage nazvana Romualdovom ?piljom. Do 1942. godine iz obli?njih su se mjesta, o sve?evu blagdanu, odr?avale procesije do te ?pilje, u kojoj je, predaja ka?e, on obitavao.

Preminuo je 19. lipnja 1027., u Val di Castru kraj Fabriana, nedaleko Ancone, u regiji Marche. Njegov ?ivotopis napisao je sveti Petar Damiani, petnaestak godina poslije Romualdove smrti. Svetim ga je 1595. proglasio papa Klement VIII. Posve?ena su mu mnoga naselja, ?upe i crkve diljem svijeta, pa tako nalazimo ?upu sv. Romualda u Rijeci, na Kozali.  Dvije grane kamaldoljana, mu?ka i ?enska, i danas uspje?no djeluju u Europi, Sjevernoj i Latinskoj Americi, Africi i Aziji.

Zna?aj sv. Romualda u Istri

O inicijativama glede sv. Romualda na podru?ju Istre, napose u okolici Pore?a, pre?. mr. Lino Zohil, pore?ki dekan  te ?upnik Vrsara i Gradine na ?ijem se podru?ju nalazi Samostan sv. Mihovila nad Limom, isti?e:

?Prema historiografskim izvorima sveti je Romuald stigao na istarsko tlo na prijelazu iz prvog u drugo tisu?lje?e pa nam i povijesni spisi govore da je upravo oko 1000. godine osnovao i ovaj preva?ni samostanski kompleks.

Prije petnaestak godina, u suradnji s Ministarstvom kulture Republike Hrvatske obnovljena je samostanska crkva. Od Redovni?ke uprave u Camaldoliju, u Italiji, 2019. godine dobivene su za tu crkvu relikvije svetog utemeljitelja, koje su u samostansku crkvu sve?ano unesene o sve?evu blagdanu 2020. godine tijekom mise i procesije kojom je predsjedao tada?nji pore?ki i pulski ordinarij, sada zagreba?ki nadbiskup, mons. dr. Dra?en Kutle?a. Relikvije se od tada ?uvaju u ?upnoj crkvi sv. Andrije u Gradini, a u Samostanu sv. Mihovila nad Limom se izla?u za javno ?tovanje dva puta godi?nje, o sve?evu blagdanu, 19. lipnja, te 29. rujna, o blagdanu sv. Mihovila arkan?ela, nebeskog naslovnika toga samostana kojeg je sv. Romuald osnovao krajem X. stolje?a.

Osim toga, prigodom preuzimanja sve?evih relikvija od kamaldoljana, 2019. godine, zajedno s prof. dr. sc. Ivanom Miloti?em, pravnikom i povjesni?arom, posjetio sam Camaldoli i Fabriano gdje se ?uva Romualdovo tijelo. Tada smo u Camaldoliju prikupili mnogo povijesnih zapisa o povijesti Samostana sv. Mihovila te je u pripremi opse?no izdanje koje ?e dati iscrpni prikaz tog vrijednog povijesnog zdanja.“

O samostanu sv. Mihovila nad Limom

Benediktinske opatije imaju presudnu va?nost u oblikovanju civilizacije Zapada te u tom ?irem kontekstu i univerzalnom zna?enju treba sagledavati i Sveti Mihovil nad Limom. Benediktinci su najstariji crkveni red na Zapadu. Njihove opatije bile su prva sredi?ta pismenosti, ishodi?te opismenjivanja i pokr?tavanja, te?i?ta ?irenja latinskoga jezika te njegovanja tradicije rimskoga prava implementiranog u crkveno pravo. Benediktinske opatije vjesnici su srednjovjekovnoga vremena te su, ba? poput Svetog Mihovila nad Limom, bile i va?ne gospodarske cjeline s prostranim imanjima te pripadaju?im kolonima i kmetovima. Za gospodarsku povijest srednjega vijeka benediktinske opatije imaju nemjerljivu vrijednost, ne samo kao mjesta gdje su za ?ivot privre?ivali koloni i/ili kmetovi nego i kao sredi?ta tehni?kih i tehnolo?kih inovacija u poljoprivredi (gnojidba, suzbijanje bolesti, sadnja vinograda, proizvodnja vina, najstariji vinski podrumi i podrumarstvo i sl.).

Jedna od najintrigantnijih ambijentalnih i gra?evinskih cjelina u Istri ru?evine su opatijskoga kompleksa Sveti Mihovil nad Limom smje?tenog u naselju znakovita naziva Klo?tar. Ovoj cjelini pripada i okolno podru?je koje je nekada ?inilo dio opatijskog imanja te znamenitog ?umskog kompleksa Kontija. Lokacije starih benediktinskih opatija i drugdje u kr??anskom svijetu pomno su odabrane te beziznimno ?ine ambijentalno, geografski, mikroklimatski, pejza?no i na druge na?ine osobita podru?ja. U takvu sliku uklapa se i Sveti Mihovil nad Limom: smje?ten na kr?koj ravni nad Limom, ima dvije stare crkve, iznimno vrijedne freske, zaru?eni opatijski kompleks s klaustrom te vodospremom, stra?arskom kulom, imanjem, kamenolomom i ?umskim prostranstvom. Stotinjak metara od ovoga zdanja udaljeno je suvremeno naselje Klo?tar.

Prva opatija kamaldole?kog reda

Sveti Mihovil nad Limom bio je op?enito prva opatija kamaldole?kog reda koji je utemeljio sveti Romuald. Benediktinci su upravljali opatijom i pripadaju?im joj imanjem do XVIII. stolje?a. Od XV. stolje?a redovnici su ovdje imali ?iroku autonomiju pa se feud smatrao redovni?kim feudalnim imunitetnim podru?jem. Takav status priznali su mu i Mle?ani koji su vladali okolnim podru?jem. Od XVIII. stolje?a opatijsko zdanje i feud pripali su grofovima iz obitelji Coletti, dok je 1847. godine cijeli feud pre?ao u dr?avno (austrijsko) vlasni?tvo. U doba austrijske vlasti ovdje se nalazila redarstvena postaja.

Opatijski kompleks smje?ten je na starohrvatskom groblju koje je njegovom gradnjom uni?teno. Titular opatije – sveti Mihovil arkan?eo – simbol je pobjede kr??anstva nad poganstvom te ukazuje na misionarsko djelovanje prido?lih benediktinaca u krugu slavenskoga stanovni?tva. Temelji zapadnoga zida crkve svetog Mihovila povezani su sa zidom opatije koja se nalazi u njegovu produ?etku s druge strane. Na tom zidu i susjednim zidovima vide se tragovi pregra?ivanja, a rije? je o ostacima opatijskoga zdanja koji je gra?en istovremeno kada i crkva, krajem prve polovice XI. stolje?a. Negdje u XIII. stolje?u podignuto je ju?no krilo opatijskoga zdanja. U sredi?njem dijelu klaustra nalazi se krunica stare vodospreme (cisterne) u romani?kome slogu. Njezin romani?ki vijenac lijepo je profiliran i na njoj je stilizirano klesan grb kamaldoljana na kojemu dvije golubice piju iz kale?a.

O ?ivotu sv. Romualda iz pera svetog ?ivotopisca

O ?ivotu Sv. Romualda u Istri i o njegovu bla?enom preminu?u njegov veliki suvremenik i ?ivotopisac sv. Petar Damiani zapisao je:

''Dok je Romuald boravio tri godine u okolici grada Pore?a, jedne je godine sazidao samostan i s bra?om postavio u njemu opata, a preostale dvije proveo je posve zatvoren. Tu ga je bo?anska ljubav uzdigla do tako visokog vrhunca savr?enosti da je, nadahnut Duhom Svetim, i neke budu?e doga?aje prorekao i zrakama razumijevanja proniknuo mnoga skrovita otajstva Staroga i Novoga zavjeta. ?esto ga je zahva?alo takvo promatranje Bo?anstva da bi, kao sav omek?ao u suzama i zra?e?i neizrecivi dar bo?anske ljubavi, uzviknuo: ’Dragi Isuse, dragi, slatki moj medu, neizreciva ?eljo, slasti svetaca, dra?esti an?ela’, i ostalo tome sli?no. Nama je nemogu?e izraziti ljudskim rije?ima ono ?to je on govorio kao radosni poklik, jer mu je tako Duh Sveti kazivao. Gdje god bi pak taj sveti ?ovjek nakanio boraviti, najprije bi u Obitavali?tu na?inio oratorij s oltarom, onda se zatvorio i zabranio pristup. Poslije svih mjesta svojih boravi?ta, kad je ve? na zreniku vidio svoj svr?etak, vrati se u samostan ?to ga je podigao u Val di Castru, o?ekuju?i bez sumnje svoj skori kraj. Tu odredi da mu sagrade ?eliju s kapelicom u koju bi se zatvorio i sve do smrti opslu?ivao ?utnju. I tako je bilo na?injeno njegovo obitavali?te za osamu. A kako je mislio da se odmah treba zatvoriti, njegovo je tijelo po?elo sve vi?e slabiti poradi tegotnosti. Opadalo je ne toliko zbog slabosti koliko zbog dugovjeke starosti, koja je ve? bila velika. Tako ga jednoga dana stade malo-pomalo napu?tati tjelesna snaga, a tegotnost, koja je bivala sve ve?a, te?e umarati. Sunce je tada bilo ve? na zapadu i on naredi dvojici bra?e koji su bili uza nj da izi?u van i da za sobom zatvore vrata, a da se u osvit, kad proslave jutarnje pohvale, opet k njemu vrate. Izi?li su, dakle, protiv svoje volje, zabrinuti za njegov svr?etak. Nisu se po?urili odmah krenuti na po?inak. Bojahu se da u?itelj ne bi preminuo i zato su skriveni blizu ?elije promatrali talent skupocjenog blaga. Neko su se vrijeme tako zadr?ali, a onda pozornije oslu?kivali, i kako vi?e nisu ?uli ni gibanje tijela ni zvuk glasa, znaju?i ve? pouzdano ?to se dogodilo, brzo su u?li unutra otvoriv?i vrata te zapalili svjetlo. Sveta je du?a bila uzeta na nebo, sveto su tijelo na?li kako le?i nauznak. Tad je le?alo kao zanemareni nebeski biser, a potom ?e biti ?asno polo?eno u riznicu vi?njega Kralja.''