杏MAP导航

Gordana Krizman

Dok danas u cijeloj Istri 啪ivi tek petnaestak redovnica, mahom starije dobi, do Drugog svjetskog rata u mnogim je priobalnim gradovima, a napose u Puli, 啪ivio ve膰i broj redovnica, koje su, osim na 啪upama, imale istaknutu ulogu u zdravstvenim ustanovama, ali i u karitativnom te odgojnom djelovanju. One su u velikom broju oti拧le tijekom Drugog svjetskog rata i pora膰a zajedno s velikim brojem stanovnika istarskog priobalja talijanske nacionalnosti. Oti拧le su doslovno 膷itave provincije redovnica. Jedna od njih bila je i Slu啪benica Bo啪ja Tarsilla Osti, redovni膷kim imenom Tarsilla od Raspetog, koja je pripadala Dru啪bi Misionarskih sestara Presvetih Srdaca Isusova i Marijina (Venerabile Serva di Dio suor Tarsilla del Crocifisso, misionaria dei Sacri cuori di Gesu鈥� e Maria), za koju je u tijeku proces beatifikacije.

膶asna sestra Tarsilla Osti, vrijedna je divljenja zbog ljubavi prema Isusu raspetom i prema euharistiji, koja se o膷ituje u konkretnosti njezina svakodnevnog 啪ivota, posebno u njezinoj predanosti bolesnima. Nije 膷inila velika djela, ali je male, svakodnevne geste u膷inila velikima, zbog ljubavi s kojom ih je 膷inila i zbog unutarnje snage koja ju je tjerala da s rado拧膰u podnosi svaku vrstu 啪rtve i te拧ko膰e. Bila je jednostavna redovnica, potpuno otvorena djelovanju Bo啪je milosti, 拧to ju je vodilo do sve dubljeg duhovnog rasta, do stalnog tra啪enja ispunjenja bo啪anske volje i do bezgrani膷nog povjerenja u molitvu.

Bila je jedno od sedmero djece kroja膷a Pietra Host-Ivessich i ku膰anice Marie, ro膽ene Maraspin, punim imenom Anna Francisca Carola Osti ro膽ena je 6. prosinca 1895. u Puli. Bila je bolni膷arka u Mornari膷koj bolnici u Puli, 啪ivjela je ponizno u vjeri i po啪rtvovno skrbila o bolesnicima te je bila vrlo cijenjena i po拧tovana. Njenu biografiju Venerabile suor Tarsilla Osti, anima eucaristica napisao je talijanski franjevac Massimiliano Taroni, sve膰enik i publicist. Iako je rado i拧la u 拧kolu i bila dobra u膷enica, prekinula je 拧kolovanje nakon zavr拧etka petog razreda osnovne 拧kole jer je morala pomagati u obiteljskoj kroja膷nici. Tada je zapisala u dnevnik: Toliko sam 啪eljela nastaviti, ali moja mama nije pristala jer je trebala moju sestru za krojenje (ona nije htjela u膷iti)鈥� Morale smo biti iste鈥� Umjesto da gledam modne du膰ane zastajala sam ispred izloga knjiga, bilje啪nica鈥︹��

Ana je odrasla okru啪ena ljubavlju svoje obitelji i odmah je po膷ela pokazivati neke od svojih dobrih osobina, poput spremnosti na male 啪rtve i uvijek je bila spremna pomo膰i svojoj obitelji. Bila je kao i sva ostala djeca, ali u svakodnevnim sitnim razmiricama sa svojom bra膰om, bila je jako sklona odmah tra啪iti oprost.

Kad je po膷ela poha膽ati 拧kolu, trudila se pomagati onima koji su imali vi拧e pote拧ko膰a s u膷enjem, a posebno ju je privuklo pomaganje najsiroma拧nijima.

Godine 1909. primila je krizmu i prvu pri膷est; krizmu 10. svibnja i prvu pri膷est 29. lipnja, nakon pa啪ljive pripreme na vjeronauku koji je poha膽ala u pulskoj katedrali.

Sljede膰eg dana, razgovaraju膰i s majkom rekla joj je 鈥濶isam znala da tako dobro osje膰amo Gospodina 啪ivog u sebi. Majka me slu拧ala i nije ni拧ta rekla. Oh, kad bih samo 膷e拧膰e primala svetu pri膷est! Ali nitko mi nije rekao, a ja nisam znala, a budu膰i da kod ku膰e to nije bila uobi膷ajena praksa, nisam imala ni hrabrosti to re膰i.鈥�

Po膷etkom Prvog svjetskog rata obitelj je 1915. evakuirana iz Pule u izbjegli膷ki logor Pottendorf-Landegg (Donja Austrija). Nakon rata vratili su se u Pulu.

Bila je lijepa djevojka, 膷ak se i zaru膷ila s nekim po拧tanskim 膷inovnikom, ali umjesto za brak odlu膷ila se za redovni拧tvo. To je bilo iznena膽enje jer iako je bila iz katoli膷ke obitelji, njeni roditelji kao ni bra膰a i sestre, a od njih sedmero pre啪ivjelo ih je samo troje, nisu bili prakti膷ni vjernici. U svom dnevniku je napisala: 鈥濪obro se sje膰am, bilo je poslije ru膷ka i su拧ila sam pribor za jelo, stavljaju膰i ga direktno u ladicu stola. Razmi拧ljala sam o toj svojoj 啪elji... uto sam 膷ula glas u sebi koji govori: 膶im ti sestra umre, mo啪e拧 postati 膷asna sestra.鈥� Ubrzo nakon toga, umrla je njezina sestra Zaira. Jednog dana, dok je bila u crkvi, ugledala je stariju 啪enu kako moli krunicu, Anna joj je pri拧la i upitala: 鈥濭ospo膽o, 啪elim postati 膷asna sestra; molim vas, kome da se obratim?鈥� Gospo膽a je rekla: 鈥濱di kod Sestara Presvetih Srca.鈥� Bio je mjesec studeni 1924.... s po膷etkom nove godine, Anna Osti je po膷ela svaki dan i膰i na svetu misu, ali ubrzo je odlu膷ila napraviti odlu膷uju膰i korak, 15. sije膷nja 1925. u拧la je u ku膰u Sestara Presvetih Srdaca u Puli. Nakon nekoliko mjeseci, 15. kolovoza 1925. godine obukla je redovni膷ku odje膰u, promijeniv拧i ime u sestra Tarsilla del Crocifisso.

Odakle dolazi tako neobi膷no ime? Povijest ka啪e da je sveta Tarsilla bila tetka svetog Grgura Velikog, kojeg se u kalendaru spominje 24. prosinca, a karakteristi膷ne zna膷ajke njezina 啪ivota bile su duh pokore i molitve, gotovo anticipirani znak onoga 拧to 膰e biti 啪ivot mlade 膷asne sestre!

Odmah se osje膰ala ugodno, kako svjedo膷i stranica njezina dnevnika: 鈥濻retno sam provodila dane, sve je bilo lijepo, sve je bilo ispravno, sve mi je odgovaralo, mnoge stvari su bile onakve kakve sam ve膰 osje膰ala. S mojom popustljivom naravi osje膰ala sam da 膰u 啪ivjeti u miru sa svima. Zapravo, 膷inilo mi se kao da je nebo otvoreno i da ga mogu dodirnuti prstima.鈥�

Potom je poslana raditi u Mornari膷ku bolnicu u Puli, gdje je 1929. polo啪ila ispit za bolni膷arku i radila sve do kraja Drugog svjetskog rata. Gledala je patnje bolesnika, ali i 啪ivjela svoje osobne, u tri godine umrla su joj jo拧 trojica bra膰e i majka, tako da je u kolovozu 1932. na polaganju njenih vje膷nih zavjeta prisustvovao samo njen otac.

Sestra Tarsilla ubrzo je ostavila pozitivan dojam na ljude zbog svoje predanosti bolesnicima i o tom razdoblju je u svom dnevniku zapisala: 鈥濻 te拧ko bolesnima, moje se srce 拧irilo; biti uz bolesnika tje拧ilo me kao da sam pred svetim Tabernakulom. Nekoliko puta dogodilo mi se (s te拧ko bolesnima) da bolesnika nazovem 'Isus'. Ponekad sam 膷ak pogrije拧ila u ispovijedi: mislila sam da se ispovijedam samom Isusu.

Tajna milosrdne ljubavi sestre Tarsille prema bolesnima bila je upravo u tome: vidjeti lice Kristovo u bolesnima i slu啪iti Mu s posve膰eno拧膰u i pa啪njom. S vremenom je po膷ela studirati kako bi stekla i diplomu medicinske sestre i tako je 13. velja膷e 1929. pristupila ispitu koji je polo啪ila kao najbolja u razredu." I iz tog razloga - zabilje啪ila je u svom dnevniku - jo拧 sam vi拧e voljela bolesne. Vidjela sam da me Gospodin 啪eli s njima." Ono 拧to je tako膽er bilo upe膷atljivo kod nje bila je 膷injenica da je, osim 拧to je bila uslu啪na i ljubazna prema svim bolesnima, uvijek bila spremna zamijeniti ostale sestre, posebno u no膰nom bdijenju pored najte啪ih bolesnika.

Uz medicinsku njegu, bila je zadu啪ena za pripremu pacijenata za primanje sakramenata. Dok je to radila, razmi拧ljala je o svojim roditeljima koji dugo nisu primili euharistiju... ali 1928. godine, njezina majka ju je posjetila, odmah nakon bo啪i膰nih blagdana, i rekla joj da je primila pri膷est! Sestra Tarsilla je namijenila mnoge molitve, pokore i male 啪rtve na tu nakanu...

膶esto je radila no膰nu smjenu. Medicinsko osoblje i pacijenti do啪ivljavali su je kao posebnu. Svoje je djevi膷anstvo 啪ivjela iz ljubavi prema bolesnima. To je bio njezin duhovni brak. Svima je ulijevala neku nadnaravnu hrabrost. Nakon poslu啪be bolesnika, no膰u se povla膷ila u kapelicu, a kolege su je kroz klju膷anicu neopazice motrili spava li ili moli. Bili su iznena膽eni, jer kle膷ala je satima na koljenima bez oslanjanja na klupu kao skamenjena.
Za vrijeme provedeno u molitvi pi拧e: »Jedno sam jutro osjetila takvu sre膰u i pomislila da 膰u umrijeti. No膰ni su sati provedeni u crkvi bili kao u raju.«

Nakon Drugog svjetskog rata, ljeti 1945., napustila je Pulu zajedno s drugim redovnicama. Boravila je kratko u Rimu, a potom je dvije godine djelovala u siroti拧tu u Lancianu kraj Chietija (Abruzzo), gdje je vodila i patrona啪nu slu啪bu pomo膰i nemo膰nima. Premje拧tena je 1948. u Piedimonte d'Alife kraj Caserte (Campania), gdje je deset godina bila poglavarica samostana i upraviteljica bolnice. Bolesnicima je ulijevala nadnaravnu hrabrost. Svake no膰i satima je boravila u crkvi i molila pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.

S vremenom su joj se po膷eli javljati zdravstveni problemi. Njeno zdravlje se vrlo pogor拧alo, patila je od uznapredovanog artritisa, te je jednog dana vra膰aju膰i se s posla iz bolnice i uspinju膰i se stubama ostala na mjestu oduzeta. Unijeli su je i stavili u krevet iz kojega vi拧e nije mogla sama ustati. Iako su 膷asne sestre dobro skrbile o njoj, u rujnu 1958. njena dvojica bra膰e, 啪ele膰i joj pomo膰i, odveli su je u bolnicu Napulj, ali lije膷enje joj nije pomoglo. Premje拧tena je u sjedi拧te redovnica Svetih Srdaca u Rimu gdje je umrla 26. prosinca 1958. godine u 63. godini 啪ivota i 33. redovni拧tva i u njihovoj crkvi je pokopana. Njezin grob posje膰uju mnogi hodo膷asnici.

O svojim misti膷nim do啪ivljajima pisala je u dnevniku koji je vodila na preporuku duhovnika. Za njena 啪ivota hvalili su je kao iznimnu osobu obdarenu brojnim vrlinama, osobito zbog pomo膰i bolesnima, a postoje i svjedo膷enja o ozdravljenjima po njezinom zagovoru.

Dijecezanski postupak njena progla拧enja bla啪enom pokrenut je u velja膷i 1987. godine, a 15. o啪ujka 2008. godine papa Benedikt XVI. proglasio ju je pre膷asnom, venerabile.

Nadamo se njezinoj beatifikaciji, 膷ime bi bila izvrsna figura za za拧titnicu medicinskih sestara.