Blaženi Francesco Bonifacio - mučenik "in odium fidei"
Gordana Krizman
Prikaz lika i djela bl. Francesca Bonifacia, istarskog mučenika za vjeru iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata, nastavljamo s ulomkom iz njegove zadnje propovjedi koju je izrekao u nedjelju prije nego je podnio mučeničku smrt. On je, naime, revno zapisao mnoge svoje propovijedi koje je promotor njegova kulta, Mario Ravalico, objavio 2016. godine, a potom su prevedene i na hrvatski jezik.
”Ako želimo živjeti kršćanstvo po kojem ćemo spasiti dušu, koje će nam osigurati mjesto u Raju moramo ga živjeti kako nas Isus poučava… Sjetimo se nekih njegovih riječi koje se odnose na ljubav prema bližnjemu. On reče: ovo je moja zapovijed, da ljubite jedni druge. Kako? Tko ima dvije haljine neka da onome koji nema; slično i hranu: evo tjelesne milostinje. Zatim: Činite dobro onima koji vas mrze, koji vas progone, koji vas kleveću: evo duhovne milostinje, oprosta.”
Don Francesco je sa svojim vjernicima u Krasici proživio teško ratno vrijeme fašizma, propast Italije i dolazak partizana. Držao se daleko od politike, revno je vršio župni pastoral, a napose požrtvovan bio u pomaganju siromašnima, starima i nemoćnima te okupljanju mladih kako bi očuvali zdrave životne principe.
Mučenik „in odium fidei“
Drugi svjetski rat je završio, ali za te pogranične krajeve Istre nastaju problemi, progoni, zastrašivanje od strane KP i partijskih organizacija OZNA-e, započinje komunistička propaganda protiv Crkve, svećenika i vjernika. Tršćanski biskup Santin je 1946. napadnut i ranjen u Kopru, neki su svećenici pretučeni, mnogi su pobjegli u Italiju, zbog straha i prijetnji OZNA-e. Don Francesco Bonifacio, itekako svjestan pogibelji kojoj je izložen, zapisuje u svom dnevniku sredinom 1946. spremnost na mučeništvo za život vječni.
11. rujna 1946. don Francesco popodne odlazi na ispovijed kod župnika u Grožnjan. Na povratku su ga na putu za Krasicu, iznad sela Radanići i Danieliši, presrela dva milicionera „narodne straže“, natjerali ga da uđe s njima u automobil i od tada mu se gubi svaki trag. Postoje iskazi koji govore kako je ubijen na veoma brutalan i svirep način. Mario Ravalico je u svom revnom istraživačkom radu naišao na više različitih informacija o mogućem posljednjem počivalištu don Francesca. Prema tim iskazima provedeno je više istraga na terenu, između ostalog i speleoloških, no do danas nisu nađeni zemni ostaci koji bi odgovarali DNK analizi. Ta je metoda utvrđivanja primijenjena jer je uz Ravalica, u sve aktivnosti glede don Francesca, uključen i blaženikov nećak.
Francesco Bonifacio ubijen je „in odium fidei“, iz mržnje prema vjeri kao svjedok i mučenik Kristov. Vjernici Krasice govorili su za don Francesca: „bio je hrabar, pobožan i svet naš svećenik“.
Beatifikacija
Kauza za beatifikaciju don Francesca započela je još 1965. godine, nakon što je jedan njegov subrat, njegovih godina, službeno zatražio od biskupa da otvori kanonski proces, koji je trajao dugo i nije bio lišen poteškoća. Jedna od tih bila je činjenica da je don Francesco u to vrijeme pripadao Tršćansko-koparskoj biskupiji, ali kojom je biskupu, unatoč nadležnosti, bilo onemogućeno upravljanje na cijelom području. Nadalje, bile su tu i poteškoće u pronalaženju ljudi koji su voljni svjedočiti: postojao je veliki strah od odmazde i ljudi su se bojali. Nemala poteškoća bilo je nepronalaženje njegova tijela. Tim su se poteškoćama nadodale i druge, neizravne, ali ne sporedne: prvo prekid diplomatskih odnosa između tadašnje Jugoslavije i Svete Stolice; godinama kasnije početak bojažljivog obnavljanja tih odnosa: sve je to sugeriralo da se iznošenje svjedočanstava drži pritajeno, gotovo suzdržano. Zbog svega toga je rad prvoga suda kauze zatomljen. Ponovno je pokrenut sedamdesetih godina prošloga stoljeća, no tek 1995. godine ponovno je započeo rad suda koji je zaključio dijecezanski proces 22. ožujka 1998. godine svečanim javnim zasjedanjem u katedrali sv. Justa u Trstu, pod predsjedanjem tadašnjeg biskupa mons. Eugenia Ravignanija.
Nakon delikatnog rada na pregledu cijelog materijala koji je provela rimska kongregacija, papa Benedikt XVI. je 3. srpnja 2008. godine ovlastio Kongregaciju za kauze svetaca da izda dekret kojim se smrt don Francesca Bonifacia priznaje kao istinsko mučeništvo iz mržnje prema vjeri. Ovo je bio trenutak velike radosti za cijelu Tršćansku crkvu i za cijeli grad jer je don Francesco Bonifacio postao blaženik, prvi Božji ugodnik i mučenik od vremena svetog Justa. Beatifikacija je u tršćanskoj katedrali sv. Justa svečano proslavljena 4. listopada 2008. godine.
Spomen na blaženika
Treba svakako napomenuti da je tršćanski biskup mons. Eugenio Ravignani, tijekom cijelog procesa uvijek bio u bliskom kontaktu s biskupima Porečke i Pulske biskupije, najprije s mons. Antunom Bogetićem a zatim s mons. Ivanom Milovanom.
Porečka i Pulska biskupija svečano je proslavila beatifikaciju u župnoj crkvu u Grožnjanu 15. studenog 2008. godine. Blaženikov brat Giovanni darovao je župi Krasica Francescovo mladomisničko raspelo i bijelu roketu kao spomen na njegovo službovanje i smrt u Krasici, koje su i danas ondje.
Na mjestu nestanka Francesca Bonifacia postavljena je 2016. spomen ploča koju je blagoslovio tadašnji porečki i pulski biskup Dražen Kutleša.
Nedugo nakon beatifikacije Katolička akcija iz Trsta trasirala je i službeno registrirala hododočasničku rutu „Staza bl. Francesca Bonifacia“ koja prolazi kroz tri države a duga je 115 kilometara: kreće iz tršćanske katedrale Sv. Justa, dotiče se rodnog mu Pirana, potom prolazi Krasicom i okolnim mjestima te završava u Novigradu, mjestu njegove prve pastoralne službe.
Svake godine članovi tršćanske Katoličke akcije hodočaste tom stazom uoči godišnjice mučeništva 11. rujna, a subotu prije ili nakon Krasicu posjećuje jedan ili više autobusa hodočasnika.
U Trstu je u promociji kulta štovanja b. Francesca veoma aktivna Katolička akcija te posebna udruga koja nosi njegovo ime „Prijatelji don Francesca“, koja redovito organizira predavanja, gostovanja i hodočašća na mjesta koja su povezana s njegovim životom i mučeništvom.
Već više godina Nenad Sabadi, poznati istarski hodočasnik pješak, svake godine, 11. rujna, hodočasti pješice iz Poreča do Krasice, svake godine za neku nasušno potrebnu biskupijsku nakanu, a svake mu se godine pridruži još pokoji hodočasnik.
Obljetnice mučeništva
Uz 75. i 76. obljetnicu mučeništva, u organizaciji Tiskovnog ureda Porečke i Pulske biskupije, održan je u satima neposredno prije mise molitveni hod „Posljednja staza bl. Bonifacia“. Nakon okupljanja u Grožnjanu, hodočasnici su se, uz prigodne molitvene sadržaje prisjetili posljednjih ovozemaljskih koraka bl. Bonifacia te, koračajući tom njegovom posljednjom stazom, nadahnuti svetim primjerom, razmišljali o univerzalnoj poruci njegova svetačkog života i mučeništva.
Novi tršćanski biskup, mons. Enrico Trevisi, predvodio je tršćansko hodočašće u Krasicu nekoliko mjeseci nakon preuzimanja upravljanja Tršćanskom biskupijom. U prigodnoj homiliji uz 77. obljetnicu mučeništva don Francesca, na pitanje u čemu na poseban način don Francesco može biti uzor, mons. Trevisi je istaknuo da može biti „dobro nadahnuće“ za pastoralno djelovanje u župama, ali i biskupijama pograničnih područja, „nelle terre di frontiera“.
„Blaženi Francesco svojim životom i primjerom, a napose svojim djelovanjem u ovim pograničnim područjima gdje su se i tada kao i danas susjedni narodi ispreplitali, realizirao je, anticipirajući ju, encikliku pape Franje ‚Fratelli tutti‘. Braća imaju različite identitete, težnje, ograničenja, no ipak su braća jer dijele zajednički korijen, jedno zajedničko naslijeđe. Pastoralna nastojanja trebaju podsjećati da zajedno nasljedujemo Božju ljubav, Evanđelje, po tome smo braća, i zajedno smo pozvani ne umanjiti nego oplemeniti to naše zajedničko naslijeđe. Identitet koji nas određuje ne treba biti zapreka za živjeti bratstvo. Volim misliti da Biblija ne donosi idiličnu sliku bratstva, pokazuje nam i braću koja se svađaju, Kain i Abel primjer su tome. No lijepo je misliti na Evanđelje koje daje mogućnost pomirbe, zajedničkog hoda, lijepo je znati da je među apostolima bilo i braće, koji su kasnije dali život za Božju ljubav.“
Promptni posjet Krasici tada novog tršćanskog biskupa Trevisija bio je jasni pokazatelj njegovog pastoralnog interesa i svijesti o važnosti tog Božjeg ugodnika, koji je nastojao uzdržati u vjeri jednu generaciju vjernika tog pograničnog područja.
Porečki i pulski biskup Ivan Štironja je misu u Krasici predvodio godinu kasnije, u prigodi 78. obljetnice mučeništva bl. Francesca. Tom je prigodom uz ostalo rekao da nam „taj Božji ugodnik može biti istinski primjer i uzor koji nam valja nasljedovati te zagovornik koji za nas moli na Gozbi Jaganjčevoj gdje ćemo se jednoga dana svi zajedno naći u zajedništvu vjere i vječno slaviti Gozbu Jaganjčevu“. „Bl. Francesco nije mogao ni zamisliti da tako neprijateljski i s toliko mržnje prema bilo komu mogu biti oni koji se predstavljaju osloboditeljima. Kao čovjek čista uma i srca, kao istinski vjernik i svećenik, vjerovao je da dobro i istina moraju pobijediti. Ipak, postao je žrtva ideoloških i političkih previranja, ubijen in odium fidei – iz mržnje prema vjeri“, zaključio je mjesni ordinarij.
Don Francesco Bonifacio, prema kazivanju nekih, bio je jasno upozoren što ga čeka ako ne ode sa župe. Otišao je biskupu Santinu u Trst posavjetovati se što da radi. Ići ili ostati? Biskup mu je rekao: ”Odluči ti, dajem ti slobodu, ja bih volio da ostaneš”. I ostao je, kao neupitni, sjajni uzor u nasljedovanju Krista Dobroga Pastira.
Toliko o don Francescu Bonifaciu. Slijedećeg utorka nastavljamo s upoznavanjem nekih manje poznatih Božjih ugodnika koji su svojim djelovanjem u svome vremenu ostavili značajan trag u nekom kutku Krasne Zemlje, Istre mile.
