Bla啪eni Francesco Bonifacio - sve膰enik u Krasici
Gordana Krizman
Djetinjstvo i 拧kolovanje
Don Francesco je ro膽en u Piranu, u siroma拧noj obitelji, ali bogatoj vjerom. Bio je drugi od sedmero bra膰e i sestara. Francesco je ve膰 kao dijete odlazio u samostana sv. Antuna kod otaca konventualaca po 鈥瀔ruh za siroma拧ne鈥�, odnosno namirnice koje su fratri priskrbljivali za potrebite. Njegov otac Giovanni bio je lo啪a膷 na parnim trajektima koji su povezivali Trst i istarske priobalne gradove. Preminuo je u dobi od 48 godina, ostaviv拧i za sobom obitelj u velikom siroma拧tvu. Majka, Luigia Busdon (djedovi su bili iz Lani拧膰a), bila je doma膰ica, posve膰ena domu i djeci, a za doprinijeti ku膰nim prihodima nosila je vodu sa gradske fontane za bogate obitelji. No, obitelj Bonifacio, iako u skromnosti, uvijek je 啪ivjela s pouzdanjem u Providnost. Kao dje膷ak ulazi u dje膷a膷ko sjemeni拧te u Kopru gdje maturira, a kasnije odlazi u centralnu bogosloviju u Goriziu gdje nastavlja teolo拧ke studije.
Po膷etak djelovanja i dolazak u Krasicu
27.12.1936. u katedrali Sv. Justa biva zare膽en za sve膰enika Tr拧膰ansko 鈥� koparske biskupije po rukama mons. Margottija. 3.1. slavi mladu misu u 啪upnoj crkvi sv. Jurja u Piranu. Prva tri mjeseca slu啪be provodi u Piranu kao 啪upni suradnik. 1. travnja 1937 poslan je u Novigrad za kapelana, a dvije godine nakon toga sti啪e u Krasicu, koja je tada bila filijala Bujama.
Don Francesco je u Villa Gardossi, danas Krasicu, stigao polovicom srpnja 1939. godine. Napomenimo da je potkraj tridesetih godina socijalno 鈥� politi膷ki kontekst na sjeverozapadu Istre bio izrazito kompleksan. Treba imati na umu da je Drugi svjetski rat zapo膷eo 1. rujna: tragedija je tek trebala zapo膷eti, ali ve膰 se u zraku osje膰ao njezin nagovje拧taj. Don Francesco je stigao u Krasicu nakon kratkog perioda slu啪be u Novigradu gdje je dvije godine bio suradnik nad啪upnika mons. Francesca Chierega. U Krasici nalazi milje vrlo sli膷an svom rodnom Piranu, no dok su ondje 啪itelji bili ribari i moreplovci, poljoprivrednici, trgovci, zanatlije, u Krasici nalazi gotovo isklju膷ivo poljoprivrednike nastanjene u razasutim zaseocima. Dobio je na upravljanje kapelaniju bujske 啪upe, ali koja je imala pastoralnu samostalnost. Bio je jedini sve膰enik u Krasici i morao se brinuti o svemu: o vjerskoj pouci djece 膷ak i u najudaljenijim mjestima (Punta, Baredine, Lozari), o posje膰ivanju starih i bolesnih diljem podru膷ja kapelanije (du啪 doline rijeke Mirne kao i na visinama brda Cavrie), o liturgijskim pripremama te radu s ministrantima. Mnogo je truda ulagao u rad s mladi膰ima i djevojkama prema modelu djelovanja Katoli膷ke akcije, s ozbiljnom i zahtjevnom osobnom formacijom. U njegovom radu nije nedostajalo ni rekreacijskih aktivnosti poput stvaranja male dramske sekcije s predstavljanjem manjih komedija, a organizirao je i knji啪nicu, to su bili apsolutni noviteti za tu ruralnu sredinu.
U Krasici je, u ku膰i nadomak crkve, 啪ivio sa svojom obitelji: majkom, bra膰om i sestrama. Bio je izuzetno cjenjen kao vrstan ispovjednik i propovjednik. Radio je s mladima, 啪ivio je u kontaktu sa svojim 啪upljanima, istovremeno rade膰i i na svojoj duhovnoj izgradnji: spremao propovijedi, slavio Euharistiju, molio 膷asoslov, predvodio klanjanje, organizirao vje啪be zbora, i拧ao u blagoslov ku膰a, ispovijedao. Radio je sve ono 拧to spada u obveze jednog 啪upnika, pastira vjernika, ali radio je to izuzetno dobro, posebno savjesno, odgovorno i nadasve predano.
Uz mnogo napora stvorio je jednu lijepu 啪upnu zajednicu. Potvrda je tome, a to je bio i jedan od navoda u dokumentima procesa za beatifikaciju, da su se nakon njegove smrti ljudi nastavili i bez sve膰enika okupljati nedjeljom poslijepodne na zajedni膷ku molitvu, ostali su vjerni don Francescu i Crkvi, shvatili su pouku o zajedni拧tvu.
U sjemeni拧tu, a i kasnije na 啪upi, pratio ga je nadimak 鈥漞l Santin鈥�, jer su oni s kojima se susretao prepoznali u njemu duboku pobo啪nost, blagost, uslu啪nost i poniznost, ipak svetost njegovoga 啪ivota mo啪da ponajbolje mo啪emo prepoznati iz njegovih osobnih duhovnih dnevnika koje je vodio redovito.
Zapisi iz Duhovnog dnevnika
Ovo je zapisao u vrijeme duhovnih vje啪bi koje je obavljao 1941. godine.
鈥滺tio sam se na najbolji na膷in pripraviti za ove duhovne vje啪be ali na啪alost osje膰am se tako trom, mlak, ne znam iz kojeg razloga. Znam da sam propustio u膷initi ono 拧to sam obe膰ao pro拧le godine; na膰i si stalnog duhovnika. Nisam odr啪ao obe膰anje jer mi nije ba拧 zgodno putovati tamo gdje bih sigurno jednog takvog na拧ao. A opet to je tako va啪na stvar za spasenje moje du拧e, kao i za spasenje du拧a koje su povjerene mojoj brizi. Zato moram to 拧to 啪urnije u膷initi. Bio sam jako rastresen kod prvoga nagovora. Znam koliko su mi potrebne ove duhovne vje啪be, ali na啪alost, premalo se trudim. Moram zato odlu膷iti dvije jako bitne stvari: da ne pri膷am i da ne gledam kroz prozor jer se tako previ拧e smetem.鈥�
鈥澟爐o moram u膷initi za vrijeme ovih vje啪bi? Pomo膰 膰e sigurno do膰i ako priznam da sam nitko i ni拧ta, i mo啪da postanem ponizan. Biti ponizan! Priznati tko sam ja, a tko je Gospodin. Glede nedostatka poniznosti moram paziti na neke stvari. 膶esto 膷ujem da me hvale kako dobro propovijedam, radim, da nikada nisu imali niti 膰e imati ovakvog 啪upnika i da bi im bilo 啪ao kad bih oti拧ao. Jesu li iskreni? Po膷injem sumnjati jer vidim da u praksi 啪ive kao i prije, ako ne i gore, i to ne zbog mog prethodnika ve膰 zbog mene. Puno se toga lo拧ega doga膽a zbog moje mlakosti. 艩to 膷inim po cijele dane za du拧e? Malo, gotovo ni拧ta. Dan mi je, ako ne ba拧 prazan, onda barem jako siroma拧an. Rutinska meditacija, koja bi mogla biti bolja kad bih htio, premalo pobo啪nosti pri moljenju 膷asoslova, premalo pa啪nje i vjere pri bogo拧tovlju, kad zavr拧im s poslom vi拧e gotovo da i ne mislim na Gospoda. Ostatak dana tako jednoli膷an i stereotipan da se i ne razlikuje od dana jednog laika. Jadan ja! Kolika bijeda, koliko izgubljenih zasluga pred Bogom, koliko izgubljenih sati! Uvijek tra啪im sebi slavu, zadovoljiti ljude, da bi me pohvalili. Peccavi Domine et peccavi nimis!鈥�
鈥漁dlu膷ujem slijede膰e! Oko svega 拧to se ti膷e dobra du拧a uvijek prvo tra啪iti milost i prosvjetljenje od Isusa. Ne smijem si umi拧ljati da sam ne拧to u膷inio svojim snagama ili sebi pripisati uspjeh. Ako postoji opasnost da se uzoholim odlu膷ujem sa za mrtvljenje (sat klanjanja ili ne拧to drugo 拧to ne 拧kodi tijelu ve膰 poni啪ava duh).鈥�
鈥滽ako sam 膷esto u grijehu, poneka la啪 ili uvreda mojim uku膰anima. Mlak sam! Ne osje膰am se spreman zavjetovati se da ne膰u grije拧iti, ali obe膰ati mogu, posebno kada se radi o mojima doma. Do膰i 膰e vrijeme kad 膰e se moje tijelo na膰i pod zemljom, a du拧a na mjestu kojeg zaslu啪im. Od same pomisli na to hvata me jeza. Ja pod zemljom, a moja du拧a gdje? Gdje god bude bit 膰e tamo zauvijek. Kada 膰u umrijeti? Gdje 膰u umrijeti? Moram na vrijeme spremiti i oporuku da poslije moje smrti ne bude problema. A ako umrem tu gdje se sada nalazim?鈥� zapitao se don Francesco u svom duhovnom dnevniku, u kojem vidimo njegovu silnu poniznost.
Osvrti i svjedo膷anstva
O tome kako su don Francesca do啪ivljavali njegovi 啪upljani najbolje govori osvrt Maria Ravalica, zadu啪enog u ime Tr拧膰anske biskupije, za promociju kauze bl. Bonifacia. Ravalico je proveo vrlo detaljna terenska istra啪ivanja koja su uvelike potkrijepila Positio super martirio, slu啪bene spise za njegovu beatifikaciju pri Dikasteriju za kauze svetih. Donosimo citat iz jednog intervjua s Ravalicom: 鈥淯 godinama tijekom kojih sam se posvetio istra啪ivanjima o bl. Bonifaciu imao sam priliku upoznati mnoge ljude, i one starije koji su osobno poznavali don Francesca. Ne samo ljude iz Krasice, koji i danas 啪ive u Istri, ili u Trstu, ve膰 i ljude iz Novigrada, Buja, Gro啪njana i okolice, tako膽er iz Pirana, pa 膷ak i iz Karigadora, u blizini Dajle, kamo je don Francesco 膷esto odlazio slaviti misu. Prona拧ao sam dragocjena svjedo膷anstva u sje膰anjima starijeg 膷ovjeka koji 啪ivi u Trstu, koji je bio jedan od 膷etiri ministranta koje je don Francesco okupio u crkvi San Giorgio u Tribanu, kamo je svake nedjelje i blagdanima odlazio slaviti misu. I dvije gospo膽e koje su 啪ivjele u Cestarskoj ku膰i u blizini Ponte Portona bile su mi dragocjeni izvori informacija u rekonstrukciji mozaika don Francescove pri膷e. Ne mogu zaboraviti svjedo膷anstva mnogih sve膰enika 鈥� talijanskih i hrvatskih 鈥� koji su bili njegovi 拧kolski kolege u malom sjemeni拧tu u Kopru i u bogoslovnom sjemeni拧tu u Gorici. Svi su ga opisivali kao blagu, skromnu osobu, zaljubljenu u Boga i svoje sve膰eni拧tvo, duboko privr啪enu svom narodu do te mjere da ga nikada nije napustio, 膷ak ni kad je progon protiv njega postao veoma izra啪en. Ve膰 u vrijeme sjemeni拧ta bio je mladi膰 koji se svi膽ao svima jer je volio sve, bez ikakvih preferencija. A u to vrijeme nije nedostajalo podjela, ili, 拧to je jo拧 gore, kontradikcija me膽u etni膷kim skupinama, ali Francesco je bio za sve to膷ka oslonca i pomirbe.
Kao sve膰enik, zapisala je jedna tada拧nja djevojka u jednom od svojih svjedo膷anstava, don Francesco je pomagao svima koliko je mogao, bez obzira na njihovu politi膷ku orijentaciju, jer je u 膷ovjeku vidio samo stvorenje stvoreno na sliku Bo啪ju.
Ovime zavr拧avamo pri dio prikaza bl. Bonifacia, za tjedan dana sagledati 膰emo njegovo mu膷eni拧tvo za vjeru, te ono 拧to je najva啪nije, poruku vjere, nade i ljubavi koju nam je ostavio pro拧av拧i ovom zemljom.
