Bla?eni Francesco Bonifacio - sve?enik u Krasici
Gordana Krizman
Djetinjstvo i ?kolovanje
Don Francesco je ro?en u Piranu, u siroma?noj obitelji, ali bogatoj vjerom. Bio je drugi od sedmero bra?e i sestara. Francesco je ve? kao dijete odlazio u samostana sv. Antuna kod otaca konventualaca po ?kruh za siroma?ne“, odnosno namirnice koje su fratri priskrbljivali za potrebite. Njegov otac Giovanni bio je lo?a? na parnim trajektima koji su povezivali Trst i istarske priobalne gradove. Preminuo je u dobi od 48 godina, ostaviv?i za sobom obitelj u velikom siroma?tvu. Majka, Luigia Busdon (djedovi su bili iz Lani??a), bila je doma?ica, posve?ena domu i djeci, a za doprinijeti ku?nim prihodima nosila je vodu sa gradske fontane za bogate obitelji. No, obitelj Bonifacio, iako u skromnosti, uvijek je ?ivjela s pouzdanjem u Providnost. Kao dje?ak ulazi u dje?a?ko sjemeni?te u Kopru gdje maturira, a kasnije odlazi u centralnu bogosloviju u Goriziu gdje nastavlja teolo?ke studije.
Po?etak djelovanja i dolazak u Krasicu
27.12.1936. u katedrali Sv. Justa biva zare?en za sve?enika Tr??ansko – koparske biskupije po rukama mons. Margottija. 3.1. slavi mladu misu u ?upnoj crkvi sv. Jurja u Piranu. Prva tri mjeseca slu?be provodi u Piranu kao ?upni suradnik. 1. travnja 1937 poslan je u Novigrad za kapelana, a dvije godine nakon toga sti?e u Krasicu, koja je tada bila filijala Bujama.
Don Francesco je u Villa Gardossi, danas Krasicu, stigao polovicom srpnja 1939. godine. Napomenimo da je potkraj tridesetih godina socijalno – politi?ki kontekst na sjeverozapadu Istre bio izrazito kompleksan. Treba imati na umu da je Drugi svjetski rat zapo?eo 1. rujna: tragedija je tek trebala zapo?eti, ali ve? se u zraku osje?ao njezin nagovje?taj. Don Francesco je stigao u Krasicu nakon kratkog perioda slu?be u Novigradu gdje je dvije godine bio suradnik nad?upnika mons. Francesca Chierega. U Krasici nalazi milje vrlo sli?an svom rodnom Piranu, no dok su ondje ?itelji bili ribari i moreplovci, poljoprivrednici, trgovci, zanatlije, u Krasici nalazi gotovo isklju?ivo poljoprivrednike nastanjene u razasutim zaseocima. Dobio je na upravljanje kapelaniju bujske ?upe, ali koja je imala pastoralnu samostalnost. Bio je jedini sve?enik u Krasici i morao se brinuti o svemu: o vjerskoj pouci djece ?ak i u najudaljenijim mjestima (Punta, Baredine, Lozari), o posje?ivanju starih i bolesnih diljem podru?ja kapelanije (du? doline rijeke Mirne kao i na visinama brda Cavrie), o liturgijskim pripremama te radu s ministrantima. Mnogo je truda ulagao u rad s mladi?ima i djevojkama prema modelu djelovanja Katoli?ke akcije, s ozbiljnom i zahtjevnom osobnom formacijom. U njegovom radu nije nedostajalo ni rekreacijskih aktivnosti poput stvaranja male dramske sekcije s predstavljanjem manjih komedija, a organizirao je i knji?nicu, to su bili apsolutni noviteti za tu ruralnu sredinu.
U Krasici je, u ku?i nadomak crkve, ?ivio sa svojom obitelji: majkom, bra?om i sestrama. Bio je izuzetno cjenjen kao vrstan ispovjednik i propovjednik. Radio je s mladima, ?ivio je u kontaktu sa svojim ?upljanima, istovremeno rade?i i na svojoj duhovnoj izgradnji: spremao propovijedi, slavio Euharistiju, molio ?asoslov, predvodio klanjanje, organizirao vje?be zbora, i?ao u blagoslov ku?a, ispovijedao. Radio je sve ono ?to spada u obveze jednog ?upnika, pastira vjernika, ali radio je to izuzetno dobro, posebno savjesno, odgovorno i nadasve predano.
Uz mnogo napora stvorio je jednu lijepu ?upnu zajednicu. Potvrda je tome, a to je bio i jedan od navoda u dokumentima procesa za beatifikaciju, da su se nakon njegove smrti ljudi nastavili i bez sve?enika okupljati nedjeljom poslijepodne na zajedni?ku molitvu, ostali su vjerni don Francescu i Crkvi, shvatili su pouku o zajedni?tvu.
U sjemeni?tu, a i kasnije na ?upi, pratio ga je nadimak ”el Santin”, jer su oni s kojima se susretao prepoznali u njemu duboku pobo?nost, blagost, uslu?nost i poniznost, ipak svetost njegovoga ?ivota mo?da ponajbolje mo?emo prepoznati iz njegovih osobnih duhovnih dnevnika koje je vodio redovito.
Zapisi iz Duhovnog dnevnika
Ovo je zapisao u vrijeme duhovnih vje?bi koje je obavljao 1941. godine.
”Htio sam se na najbolji na?in pripraviti za ove duhovne vje?be ali na?alost osje?am se tako trom, mlak, ne znam iz kojeg razloga. Znam da sam propustio u?initi ono ?to sam obe?ao pro?le godine; na?i si stalnog duhovnika. Nisam odr?ao obe?anje jer mi nije ba? zgodno putovati tamo gdje bih sigurno jednog takvog na?ao. A opet to je tako va?na stvar za spasenje moje du?e, kao i za spasenje du?a koje su povjerene mojoj brizi. Zato moram to ?to ?urnije u?initi. Bio sam jako rastresen kod prvoga nagovora. Znam koliko su mi potrebne ove duhovne vje?be, ali na?alost, premalo se trudim. Moram zato odlu?iti dvije jako bitne stvari: da ne pri?am i da ne gledam kroz prozor jer se tako previ?e smetem.”
”?to moram u?initi za vrijeme ovih vje?bi? Pomo? ?e sigurno do?i ako priznam da sam nitko i ni?ta, i mo?da postanem ponizan. Biti ponizan! Priznati tko sam ja, a tko je Gospodin. Glede nedostatka poniznosti moram paziti na neke stvari. ?esto ?ujem da me hvale kako dobro propovijedam, radim, da nikada nisu imali niti ?e imati ovakvog ?upnika i da bi im bilo ?ao kad bih oti?ao. Jesu li iskreni? Po?injem sumnjati jer vidim da u praksi ?ive kao i prije, ako ne i gore, i to ne zbog mog prethodnika ve? zbog mene. Puno se toga lo?ega doga?a zbog moje mlakosti. ?to ?inim po cijele dane za du?e? Malo, gotovo ni?ta. Dan mi je, ako ne ba? prazan, onda barem jako siroma?an. Rutinska meditacija, koja bi mogla biti bolja kad bih htio, premalo pobo?nosti pri moljenju ?asoslova, premalo pa?nje i vjere pri bogo?tovlju, kad zavr?im s poslom vi?e gotovo da i ne mislim na Gospoda. Ostatak dana tako jednoli?an i stereotipan da se i ne razlikuje od dana jednog laika. Jadan ja! Kolika bijeda, koliko izgubljenih zasluga pred Bogom, koliko izgubljenih sati! Uvijek tra?im sebi slavu, zadovoljiti ljude, da bi me pohvalili. Peccavi Domine et peccavi nimis!”
”Odlu?ujem slijede?e! Oko svega ?to se ti?e dobra du?a uvijek prvo tra?iti milost i prosvjetljenje od Isusa. Ne smijem si umi?ljati da sam ne?to u?inio svojim snagama ili sebi pripisati uspjeh. Ako postoji opasnost da se uzoholim odlu?ujem sa za mrtvljenje (sat klanjanja ili ne?to drugo ?to ne ?kodi tijelu ve? poni?ava duh).”
”Kako sam ?esto u grijehu, poneka la? ili uvreda mojim uku?anima. Mlak sam! Ne osje?am se spreman zavjetovati se da ne?u grije?iti, ali obe?ati mogu, posebno kada se radi o mojima doma. Do?i ?e vrijeme kad ?e se moje tijelo na?i pod zemljom, a du?a na mjestu kojeg zaslu?im. Od same pomisli na to hvata me jeza. Ja pod zemljom, a moja du?a gdje? Gdje god bude bit ?e tamo zauvijek. Kada ?u umrijeti? Gdje ?u umrijeti? Moram na vrijeme spremiti i oporuku da poslije moje smrti ne bude problema. A ako umrem tu gdje se sada nalazim?” zapitao se don Francesco u svom duhovnom dnevniku, u kojem vidimo njegovu silnu poniznost.
Osvrti i svjedo?anstva
O tome kako su don Francesca do?ivljavali njegovi ?upljani najbolje govori osvrt Maria Ravalica, zadu?enog u ime Tr??anske biskupije, za promociju kauze bl. Bonifacia. Ravalico je proveo vrlo detaljna terenska istra?ivanja koja su uvelike potkrijepila Positio super martirio, slu?bene spise za njegovu beatifikaciju pri Dikasteriju za kauze svetih. Donosimo citat iz jednog intervjua s Ravalicom: “U godinama tijekom kojih sam se posvetio istra?ivanjima o bl. Bonifaciu imao sam priliku upoznati mnoge ljude, i one starije koji su osobno poznavali don Francesca. Ne samo ljude iz Krasice, koji i danas ?ive u Istri, ili u Trstu, ve? i ljude iz Novigrada, Buja, Gro?njana i okolice, tako?er iz Pirana, pa ?ak i iz Karigadora, u blizini Dajle, kamo je don Francesco ?esto odlazio slaviti misu. Prona?ao sam dragocjena svjedo?anstva u sje?anjima starijeg ?ovjeka koji ?ivi u Trstu, koji je bio jedan od ?etiri ministranta koje je don Francesco okupio u crkvi San Giorgio u Tribanu, kamo je svake nedjelje i blagdanima odlazio slaviti misu. I dvije gospo?e koje su ?ivjele u Cestarskoj ku?i u blizini Ponte Portona bile su mi dragocjeni izvori informacija u rekonstrukciji mozaika don Francescove pri?e. Ne mogu zaboraviti svjedo?anstva mnogih sve?enika – talijanskih i hrvatskih – koji su bili njegovi ?kolski kolege u malom sjemeni?tu u Kopru i u bogoslovnom sjemeni?tu u Gorici. Svi su ga opisivali kao blagu, skromnu osobu, zaljubljenu u Boga i svoje sve?eni?tvo, duboko privr?enu svom narodu do te mjere da ga nikada nije napustio, ?ak ni kad je progon protiv njega postao veoma izra?en. Ve? u vrijeme sjemeni?ta bio je mladi? koji se svi?ao svima jer je volio sve, bez ikakvih preferencija. A u to vrijeme nije nedostajalo podjela, ili, ?to je jo? gore, kontradikcija me?u etni?kim skupinama, ali Francesco je bio za sve to?ka oslonca i pomirbe.
Kao sve?enik, zapisala je jedna tada?nja djevojka u jednom od svojih svjedo?anstava, don Francesco je pomagao svima koliko je mogao, bez obzira na njihovu politi?ku orijentaciju, jer je u ?ovjeku vidio samo stvorenje stvoreno na sliku Bo?ju.
Ovime zavr?avamo pri dio prikaza bl. Bonifacia, za tjedan dana sagledati ?emo njegovo mu?eni?tvo za vjeru, te ono ?to je najva?nije, poruku vjere, nade i ljubavi koju nam je ostavio pro?av?i ovom zemljom.
