O zakonitostima duhovnog rasta sv. Petra –Isus pere Petru noge
fra Tomislav Šanko, OFM
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu (13, 1-25)
Bijaše pred blagdan Pashe. Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izišao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.
Dođe tako do Šimuna Petra. A on će mu: „Gospodine! Zar ti da meni pereš noge?“ Odgovori mu Isus: „Što ja činim, ti sada ne znaš, ali shvatit ćeš poslije.“ Reče mu Petar: „Nećeš mi prati nogu nikada!“ Isus mu odvrati: „Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.“ Nato će mu Šimun Petar: „Gospodine, onda ne samo noge nego i ruke i glavu!“ Kaže mu Isus: „Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!“ Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: „Niste svi čisti“.
Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: „Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih“.
Odnos Petra i Isusa – Odgajanje za služenje i autoritet
Evanđeoski prikaz pranja nogu otkriva nam jedan od ključnih trenutaka u Isusovoj pedagogiji odgajanja učenika, a posebno Petra. Isusov odnos s Petrom prožet je ljubavlju, strpljenjem i postupnim vođenjem prema pravom razumijevanju autoriteta i služenja. Petar, temperamentan i sklon donošenju brzih odluka, prolazi kroz proces u kojem ga Isus uči da pravo vođenje dolazi iz odnosa s Njim, a ne iz vlastitih snaga.
Isus mu pere noge. Taj trenutak za Petra je neprihvatljiv – njegov mentalitet još uvijek je vezan uz ljudsku logiku moći i veličine. Petar ne može pojmiti da njegov Učitelj, njegov Gospodin, kleči pred njim kao sluga. „Nećeš ti meni prati noge nikada!“ – njegove su riječi pobune, ali i nerazumijevanja. Isus mu tada odgovara riječima koje označavaju prekretnicu: „Ako te ne operem, nemaš dijela sa mnom.“ To je ključno za razumijevanje duhovnog rasta – da bismo mogli služiti drugima, moramo prvo dopustiti da budemo posluženi. Petar mora iskusiti vlastitu potrebu za Isusovim služenjem kako bi shvatio kako služiti drugima.
Isus ne ruši autoritet, već ga uspostavlja na novim temeljima. Njegov primjer pokazuje da autoritet u Božjem kraljevstvu nije nametanje, već se temelji na darivanju, poniznosti i služenju. Petar, koji će jednoga dana voditi Crkvu, mora naučiti da ne može biti vođa izvan odnosa s Kristom. On ne može donositi odluke vođen ljudskom mudrošću ili vlastitim osjećajem moći – njegov autoritet dolazit će jedino iz toga koliko je spreman slijediti Isusov primjer.
To je izazov i za svakoga od nas. Ako želimo voditi druge, biti autentični svjedoci i donositelji Evanđelja, moramo se prvo sami dopustiti Isusu da nas odgoji u malenosti. U svijetu koji često mjeri uspjeh kroz moć i utjecaj, Isus postavlja potpuno drugačije kriterije: veličina se mjeri spremnošću na služenje.
Petar nije odmah razumio što mu Isus čini. Ali ono što tada nije shvaćao, kasnije će postati temelj njegova života. Pravi vođa je onaj koji je prvo bio poslužen, koji je iskusio što znači biti ljubljen i spašen. Kojemu je grijeh otpušten!
Isus mu ne govori samo da služi, već da to čini na način na koji je i sam bio poslužen – iz dubokog iskustva Božje ljubavi i oproštenja. To je lekcija za svakog pastira, svakog vođu u Crkvi, ali i za svakog kršćanina: ne možemo ljubiti druge ako prvo ne dopustimo da budemo ljubljeni.
Upravo zato Isus pere noge. On ne želi samo učiniti gestu poniznosti, već želi da njegovi učenici shvate da je bit kršćanskog služenja u tome da se sagibamo nad drugima, ne iz vlastite sile, nego iz snage koju smo primili od Gospodina. „Primjer sam vam dao“ – ne samo u smislu vanjskog djelovanja, već u unutarnjem stavu. Isus se ne boji poniziti jer zna tko je i odakle dolazi. Njegova sigurnost nije u ljudskoj moći, nego u Očevoj ljubavi. To je ono što i Petar treba naučiti – njegov autoritet ne smije dolaziti iz njegove osobnosti, snage ili strasti, već iz dubokog odnosa s Kristom.
Druga karakteristika Isusove ljubavi jest da ona ide do kraja. Isus ne odustaje, ne traži lakši put, ne bježi od križa. Često nas Bog vodi upravo kroz ono čega se bojimo, ali ne kako bi nas uništio, nego kako bi nas preobrazio. Isus, kako smo to vidjeli u prethodnom razmišljanju, svjesno ulazi u svoj Izlazak – svoju Pashu. Naši su izlasci često bijeg, ali Isusov je svjesna predanost volji Očevoj.
On ne mjeri što će za to dobiti. Ljubi čak i kada zna da ljubav neće biti uzvraćena. Prava ljubav ne postavlja uvjete, ne traži korist, ne kalkulira. Isus pokazuje da je ljubav dar koji se daje slobodno i potpuno.
Prava ljubav zna se spustiti, usporiti zbog onoga koga ljubi – ona sve razumije. Isus skida svoju gornju haljinu, odriče se svoje slave i božanstva kako bi postao sluga. On se sagiba nad našom bijedom, prljavštinom i sramotom, ne da bi nas osudio, nego da bi nas podigao. Postaje prosjak naše ljubavi, moli nas da mu dopustimo da nas opere, da mu dopustimo da nas ljubi.
Noge su simbol lutanja, krivih putova, nesigurnosti. Isus ih uzima u svoje ruke i govori: „Ne gledaj unazad, ja ti sada dajem novi put.“ Njegova ljubav ne spočitava sramotu, ne vraća se na prošle grijehe, nego otvara nove staze.
Noge su i znak odnosa – načina na koji hodimo kroz život i kako stupamo u kontakt s drugima. Isus želi ozdraviti i tu dimenziju – našu komunikaciju, naše susrete, naše odnose. On ljubi naše noge da bi ih učinio sposobnima za hod u ljubavi.
Isus se opasuje ubrusom i briše učenicima noge, kao da želi reći: „Ja uzimam tvoju nečistoću na sebe, ona sada pripada meni.“ To je srž poruke križa – Isus uzima našu zadužnicu, pribija je na drvo i daruje nam novi život. No, kako bi to učinio, moramo mu to dopustiti.
Jedna od najvažnijih karakteristika prave ljubavi jest dopustiti da budemo voljeni. Petar se opire, kao što se i mi često opiremo Božjoj ljubavi. No ako ne dopustimo Isusu da nas ljubi, ako ne dopustimo da nam opere noge, nećemo imati dijela s Njim. Prije nego što možemo služiti drugima, moramo iskusiti što znači biti služen od Boga.
Koliko je teško dopustiti Isusu da nas voli? Petar se isprva opire, baš kao što se i mi često opiremo Božjoj ljubavi jer mislimo da nismo dostojni, da je moramo zaraditi. No Isus ne dolazi k nama jer smo dostojni, nego da nas učini dostojnima. On nas ne voli jer smo savršeni, već zato da bismo u Njegovoj ljubavi postali novi ljudi. Ako ne dopustimo da nas On ljubi, ne možemo ni drugima donositi Njegovu ljubav.
Isus, kako je već rečeno, ne ruši Petrov autoritet, već ga pročišćava. Ne poziva na moć, već na služenje. Njegova ljubav ide do kraja, a mi smo pozvani učiti ljubiti na isti način. Petar je pozvan biti stijena Crkve, ali tek kada nauči da ta stijena nije on sam, već Krist koji ga nosi.
