MAP

Duhovni rast svetoga Petra  Duhovni rast svetoga Petra  

O zakonitostima duhovnog rasta sv. Petra – Isus uči Petra hodati po vodi

Bog nije uvijek prisutan na način na koji bismo mi to htjeli, ali je uvijek prisutan na način koji je za nas najbolji. Utorkom razmišljamo o Isusovu pozivu Petru, o zakonitostima duhovnog rasta i dozrijevanju sv. Petra od samih početaka njegova poziva pa sve do Isusovog uzašašća na nebo. Razmišljanja je pripremio provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri fra Tomislav Šanko oslanjajući se na promišljanja kard. Carla Marije Martinija

fra Tomislav Šanko, OFM

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju (14, 22-33)

Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.

Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!«

I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!«


Isusov način odgajanja Petra otkriva važne zakonitosti duhovnog rasta koje su primjenjive na svakoga tko traži Boga i želi rasti u vjeri. U evanđeoskom odlomku u kojem Isus i Petar hodaju po vodi jasno se vidi kako Isus na poseban način oblikuje Petra, učeći ga povjerenju, hrabrosti i osloncu na Njegovu riječ.

Prva značajna stvar koju možemo primijetiti jest da Isus često dopušta svojim učenicima da se nađu u situacijama nesigurnosti i straha. Nakon što ih je nahranio i poslao da sami preplove more, Isus se povukao na molitvu, ostavljajući ih naizgled same. No upravo u tom iskustvu udaljenosti i nemoći učenici dolaze do spoznaje da Isus nije odsutan, nego dolazi u pravom trenutku – kad je kušnja na vrhuncu. To nas uči da Bog nije uvijek prisutan na način na koji bismo mi to htjeli, ali je uvijek prisutan na način koji je za nas najbolji.

Sa psihološkog gledišta, ovdje vidimo važnost suočavanja s vlastitim strahovima i izlaska iz zone komfora. Ljudi su često skloni ostajati u poznatom okruženju, čak i kada ih to ograničava, jer ih neizvjesnost plaši. No duhovni rast, baš kao i osobni razvoj, zahtijeva prepoznavanje i prihvaćanje nesigurnosti kao sastavnog dijela života. Strah od nepoznatog može nas paralizirati, ali može nas i potaknuti da potražimo oslonac izvan sebe – upravo u Bogu.

Petar pokazuje iznimnu hrabrost i želju da bude s Isusom, ali u jednom trenutku skreće pogled s Njega i usmjerava ga na valove. Čim se usredotoči na problem, umjesto na Isusa, počinje tonuti. Ova slika jasno pokazuje jednu od ključnih zakonitosti duhovnog rasta: dokle god nam je pogled uprt u Krista, možemo činiti nemoguće. No čim se usmjerimo na vlastite slabosti i prepreke, gubimo sigurnost i padamo. Isus ne prekorava Petra zbog njegova neuspjeha, nego zbog nedostatka povjerenja. To znači da se vjera ne mjeri uspjehom, nego odnosom – važno je ostati povezan s Isusom, čak i kad ne razumijemo ili kad se bojimo.

Ovdje se javlja tzv. fenomen negativne samopercepcije i sumnje u sebe. Kada čovjek izgubi vjeru u sebe ili u svoj put, lako se preplavi osjećajem nemoći. No ključ je u prepoznavanju tog obrasca i vraćanju fokusa na temeljnu sigurnost – bilo da je riječ o vjeri u Boga, vjeri u bliske ljude ili u dublje životne vrijednosti. Ovaj nas odlomak uči kako da preusmjerimo pažnju s negativnih misli na konstruktivne uvide i pokazuje kako promjena fokusa donosi promjenu u stvarnosti.

Osim što Isus dopušta Petru da iskusi vlastitu slabost, On ga ne odbacuje ni onda kada Ga zataji. Petar, koji je imao hrabrost zakoračiti po vodi, kasnije će tri puta zanijekati Isusa. No Gospodin se ne odriče onih koje poziva. To nam govori da Božji poziv nije uvjetovan našom savršenošću, nego našom spremnošću da Mu se uvijek iznova vraćamo. Bog ne odustaje od nas čak ni kad mi odustanemo od sebe. Kada nas je pozvao na neko poslanje, već je uračunao i naše slabosti, ali je usprkos tome ustrajao u svome pozivu. On vidi ono što mi sami u sebi ne vidimo. Nikada nas ne poistovjećuje s našim slabostima i promašajima, nego s onim najboljim u nama.

Još jedna važna dimenzija duhovnog rasta vidljiva je u Petrovom postupku: on se usuđuje postaviti hrabro pitanje. Umjesto da moli Isusa da smiri oluju, on traži da mu zapovjedi da dođe k Njemu po vodi. I mi često molimo Boga da nam ukloni probleme, umjesto da molimo da nas osposobi da ih nosimo. No Isus ne rješava sve Petrove strahove, nego mu daje priliku da ih nadvlada hodajući prema Njemu. Pravi duhovni rast događa se onda kada ne tražimo da se naši problemi uklone, nego kada tražimo snagu da ih prođemo s Kristom.

Sa psihološkog aspekta, ovo upućuje na važnost aktivnog pristupa problemima. Pasivnost i očekivanje da se stvari riješe same od sebe često dovode do još većeg osjećaja bespomoćnosti. No ako poput Petra preuzmemo inicijativu i tražimo smislen odgovor na izazove, tada raste i naša otpornost. Posebno je začetnik logoterapije Viktor Frankl govorio o tzv. „rastu kroz patnju“ ili „produktivnoj patnji“ – kada čovjek umjesto bijega od problema nauči s njima živjeti i u problemu pronalazi dublji smisao i priliku za rast.

Ovo iskustvo pokazuje i zakonitost duhovnog vodstva. Petar je onaj koji mora voditi druge, ali da bi to mogao, najprije mora biti svjestan vlastite slabosti i naučiti se oslanjati na Isusa, a ne na vlastitu snagu. Ovo vrijedi za svakoga tko u nekom trenutku dobije zadatak voditi druge – bilo u duhovnom pozivu, braku, roditeljstvu ili nekoj drugoj odgovornosti. Pravi vođa nije onaj koji je bez greške, nego onaj koji zna gdje je izvor njegove snage i gdje su mu granice odnosno slabosti.

Na kraju, ovaj evanđeoski odlomak podsjeća nas na važnost davanja Bogu „materijala“ s kojim može raditi. Bog od nas ne traži da damo ono što nemamo, ali traži da damo sve što imamo. Kao u umnažanju kruha, Gospodin može učiniti čudo tek kada Mu predamo ono malo što posjedujemo. To znači da i u trenucima kada mislimo da smo preslabi ili da nemamo dovoljno, trebamo vjerovati da će Bog nadopuniti ono što nedostaje.

Isusova pedagogija u Petrovom životu odražava put svakog vjernika. Bog dopušta kušnje ne da bi nas slomio, nego da bi nas osnažio. Poziva nas da izađemo iz svoje sigurne barke, ali ne bilo kako i bilo kada, nego na Njegovu riječ. Kad On kaže „Dođi“, možemo biti sigurni da stoji iza te riječi i da nas neće ostaviti, čak ni ako posrnemo. Pravi duhovni rast događa se kada prestanemo gledati u svoje strahove i počnemo gledati u Njega. Jer s Bogom, čak i ono što se čini nemoguće – postaje moguće.

Fra Tomislav Šanko razmišlja o zakonitostima duhovnog rasta sv. Petra
11 ožujka 2025, 17:17