杏MAP导航

fra Lucijan Zeljko

Mla膽i sin nastupa arogantno prema ocu. Tra啪i svoj dio i 啪eli oti膰i od oca, tra啪e膰i slobodu za sebe. 沤ivot kakav nastavlja 啪ivjeti poku拧ava mu nuditi osje膰aj prihva膰enosti i slobode, ali prvenstveno  kroz razvratan stil 啪ivota. 膶initi sve 拧to zamisli拧, imati sve 拧to po啪eli拧, te osje膰ati ugodu u tom 拧to radi拧. Zvu膷i kao idealan 啪ivot. Me膽utim, kao grom iz vedra neba, nedugo iza takvih odabira, 啪ivot donosi situaciju 鈥瀙ada鈥� koja se jedino mo啪e opisati padom ispod svake razine. Oskudijevanje je i opis situacije mla膽ega sina koji 啪ivi u neima拧tini i gladi koja nije samo tjelesne naravi. Ta glad zahva膰a 膷itavu osobu i prisje膰a je na njezinu relaciju sa ocem.

鈥�Do拧av拧i k sebi鈥�鈥� ovaj sin uvi膽a ulogu oca. Ne sinovi, nego najamnici kod oca imaju sve. Koliko tek sin ima kod oca. Ustati, po膰i i re膰i. Tako su bogati glagoli koji opisuju djelovanje mla膽eg sina. Nemojmo zaboraviti da obra膰enje koje vidimo u djelovanju sina upravo uklju膷uje uz rije膷i i stav i korak prema cilju koji u sebi sadr啪i smisao 啪ivota i puninu postojanja.

Klju膷an trenutak Evan膽elja sadr啪an je u reakciji oca. Znamo 拧to je napravio mla膽i sin, a reakcija oca je u potpunoj suprotnosti na拧ega o膷ekivanja. 鈥�Dok je jo拧 bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potr膷a, pade mu oko vrata i izljubi ga.鈥� Bog nas tra啪i! Bog tr膷i nama u susret! U na拧em tra啪enju kao odraz skrivena je istina o ocu koji nas tra啪i. Kako je to mogu膰e? Kakvo je to o膷instvo? Kako je to pravedno? Za拧to? Toliko se pitanja krije u ovom 膷inu. Odgovor je samo jedan: ljubav. U Prvoj Ivanovoj poslanici 膷itamo definiciju Boga. 鈥�Bog je ljubav鈥� (1 Iv 4,8). Tu se krije sredi拧te kr拧膰anske vjere, tu se krije sredi拧te slike o Bogu. Biti sin nije neka odluka ili neka eti膷ka ili tjelesna kategorija, to je susret s Osobom koja 啪ivotu daje novi pravac. Biti sin zna膷i prije svega biti ljubljen od Ljubavi, biti ljubljen od Oca.

Kako je te拧ko dopustiti da budemo na膽eni od Boga? Toliko smo usmjereni na svoju aktivnost prema Bogu da zaboravljamo da nas Bog neprestance tra啪i i da je on onaj koji tr膷i k nama ususret. Uvijek je Bog onaj koji prvi ljubi. Otac ne dopu拧ta sinovo potpuno poni啪enje. Sin priznaje svoje grijehe i slabosti, ali ga otac usred priznanja prekida radosnim poklikom: 鈥�Brzo iznesite haljinu najljep拧u i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obu膰u na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bija拧e mrtav i o啪ivje, izgubljen bija拧e i na膽e se!鈥�. Dobro je ovdje zastati nad slikom Boga koji druk膷ije gleda na grijehe, on ne gleda kao mi ljudi. Ovdje njihov odnos na Bo啪ju inicijativu postaje odnos ljubavi u kojem primamo 鈥�Duha posinstva u kojem kli膷emo: »Abba! O膷e!«鈥� (Rim 8,15).

Stariji sin pri odlasku, ali i pri dolasku mla膽eg sina radi u polju. On prema svojim rije膷ima godinama vrijedno slu啪i ocu, pa 膷ak ni jedne zapovijedi nije prekr拧io. Stariji sin ne vidi ni拧ta osim vlastitog posla. Ostaje zarobljen vlastitim interesima. Njegova vjernost ocu daje nam priliku za pitanje. Je li on vjeran sebi ili ocu? On ostaje u okrilju o膷eva doma, ali o膷ito da jo拧 nije prona拧ao put o膷evoj ku膰i. Bit s Ocem ne zna膷i znati svu Bo啪ju logiku. Takvo bivanje s Ocem prije svega predstavlja 啪ivot u i po ljubavi koja na拧 啪ivot zahva膰a i pru啪a nam priliku za relaciju prema Bogu, ali i prema drugoj bra膰i i sestrama. Sin u prigovoru isti膷e ocu: 鈥�ovaj sin tvoj鈥�. Me膽utim o膷ev odgovor daje oznaku mla膽eg sina koji nije samo sin, nego i brat starijeg sina. Vidimo da se mo啪e ostati u o膷evoj ku膰i, a biti neslobodan, ljut, nezadovoljan, neispunjen. Razlog takvog stava je do啪ivljaj evan膽elja kao mrtvog. I na ve膰 prije膽enoj polovici korizmenog puta odjekuje glas sa po膷etka: 鈥�Obratite se i vjerujte evan膽elju!鈥� (Mk 1,15). U daru i radosti evan膽elja usmjerimo svoj 啪ivot prema Svjetlu istinskom koje prosvjetljuje svakog 膷ovjeka (usp. Iv 1,9).