杏MAP导航

fra Lucijan Zeljko

Mla?i sin nastupa arogantno prema ocu. Tra?i svoj dio i ?eli oti?i od oca, tra?e?i slobodu za sebe. ?ivot kakav nastavlja ?ivjeti poku?ava mu nuditi osje?aj prihva?enosti i slobode, ali prvenstveno  kroz razvratan stil ?ivota. ?initi sve ?to zamisli?, imati sve ?to po?eli?, te osje?ati ugodu u tom ?to radi?. Zvu?i kao idealan ?ivot. Me?utim, kao grom iz vedra neba, nedugo iza takvih odabira, ?ivot donosi situaciju ?pada“ koja se jedino mo?e opisati padom ispod svake razine. Oskudijevanje je i opis situacije mla?ega sina koji ?ivi u neima?tini i gladi koja nije samo tjelesne naravi. Ta glad zahva?a ?itavu osobu i prisje?a je na njezinu relaciju sa ocem.

?Do?av?i k sebi…“ ovaj sin uvi?a ulogu oca. Ne sinovi, nego najamnici kod oca imaju sve. Koliko tek sin ima kod oca. Ustati, po?i i re?i. Tako su bogati glagoli koji opisuju djelovanje mla?eg sina. Nemojmo zaboraviti da obra?enje koje vidimo u djelovanju sina upravo uklju?uje uz rije?i i stav i korak prema cilju koji u sebi sadr?i smisao ?ivota i puninu postojanja.

Klju?an trenutak Evan?elja sadr?an je u reakciji oca. Znamo ?to je napravio mla?i sin, a reakcija oca je u potpunoj suprotnosti na?ega o?ekivanja. ?Dok je jo? bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potr?a, pade mu oko vrata i izljubi ga.“ Bog nas tra?i! Bog tr?i nama u susret! U na?em tra?enju kao odraz skrivena je istina o ocu koji nas tra?i. Kako je to mogu?e? Kakvo je to o?instvo? Kako je to pravedno? Za?to? Toliko se pitanja krije u ovom ?inu. Odgovor je samo jedan: ljubav. U Prvoj Ivanovoj poslanici ?itamo definiciju Boga. ?Bog je ljubav“ (1 Iv 4,8). Tu se krije sredi?te kr??anske vjere, tu se krije sredi?te slike o Bogu. Biti sin nije neka odluka ili neka eti?ka ili tjelesna kategorija, to je susret s Osobom koja ?ivotu daje novi pravac. Biti sin zna?i prije svega biti ljubljen od Ljubavi, biti ljubljen od Oca.

Kako je te?ko dopustiti da budemo na?eni od Boga? Toliko smo usmjereni na svoju aktivnost prema Bogu da zaboravljamo da nas Bog neprestance tra?i i da je on onaj koji tr?i k nama ususret. Uvijek je Bog onaj koji prvi ljubi. Otac ne dopu?ta sinovo potpuno poni?enje. Sin priznaje svoje grijehe i slabosti, ali ga otac usred priznanja prekida radosnim poklikom: ?Brzo iznesite haljinu najljep?u i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obu?u na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bija?e mrtav i o?ivje, izgubljen bija?e i na?e se!“. Dobro je ovdje zastati nad slikom Boga koji druk?ije gleda na grijehe, on ne gleda kao mi ljudi. Ovdje njihov odnos na Bo?ju inicijativu postaje odnos ljubavi u kojem primamo ?Duha posinstva u kojem kli?emo: »Abba! O?e!«“ (Rim 8,15).

Stariji sin pri odlasku, ali i pri dolasku mla?eg sina radi u polju. On prema svojim rije?ima godinama vrijedno slu?i ocu, pa ?ak ni jedne zapovijedi nije prekr?io. Stariji sin ne vidi ni?ta osim vlastitog posla. Ostaje zarobljen vlastitim interesima. Njegova vjernost ocu daje nam priliku za pitanje. Je li on vjeran sebi ili ocu? On ostaje u okrilju o?eva doma, ali o?ito da jo? nije prona?ao put o?evoj ku?i. Bit s Ocem ne zna?i znati svu Bo?ju logiku. Takvo bivanje s Ocem prije svega predstavlja ?ivot u i po ljubavi koja na? ?ivot zahva?a i pru?a nam priliku za relaciju prema Bogu, ali i prema drugoj bra?i i sestrama. Sin u prigovoru isti?e ocu: ?ovaj sin tvoj“. Me?utim o?ev odgovor daje oznaku mla?eg sina koji nije samo sin, nego i brat starijeg sina. Vidimo da se mo?e ostati u o?evoj ku?i, a biti neslobodan, ljut, nezadovoljan, neispunjen. Razlog takvog stava je do?ivljaj evan?elja kao mrtvog. I na ve? prije?enoj polovici korizmenog puta odjekuje glas sa po?etka: ?Obratite se i vjerujte evan?elju!“ (Mk 1,15). U daru i radosti evan?elja usmjerimo svoj ?ivot prema Svjetlu istinskom koje prosvjetljuje svakog ?ovjeka (usp. Iv 1,9).