Sedma nedjelja kroz godinu. Riječ Božju tumači fr. Ivan Marija Tomić
fr. Ivan Marija Tomić
Draga braćo i sestre, hrvatska književnica Sida Košutić u svojoj pjesmi „Hvala neprijatelju“ kaže: „Katkad neizmjerno zaželim da se pomirim s neprijateljem, / samo da mu zahvalim za dar bola kojim me je ranio. / Sve dotle sam se opajala slatkom varkom / da je sve dobro što imam i što mi još valja steći. // Al dođe on. / Podlo me ismije. / Prevrta i porazbaca sve moje blago, / ne znajući ni sam koliko mi ga je otkrio, / te sam sabrala i s još većom ljubavi pohranila / ono što je najdragocjenije. // O, hvala ti, neprijatelju, / za taj dar bola. / Bez tebe nikad ne bih znala kolika je vrijednost onoga što imam / i što mi još valja steći."
„Ljubite svoje neprijatelje…“, kaže Isus. Jedna riječ, a toliko toga iza nje - neprijatelj. Onaj kojemu ne prijam, koji mi ne želi dobro, onaj koji mi čini nepravdu, koji me ponižava ili ogovara, koji stvara probleme, koji me s podsmjehom promatra i riječima ili djelima u srce probada. I pri tom, on je tu, pokraj mene, ne daleko, već tu – možda u najintimnijem krugu osoba u mome životu. Pa, kako ga ljubiti, kako mu istom mjerom ne uzvratiti?
Draga braćo i sestre, ono s čim mi imamo problem nije neprijatelj, već to kako poimamo ljubav. Ukoliko ju promatramo kroz dimenziju osjećaja, simpatije i ugode – onda naravno da je neprijatelja nemoguće ljubiti. No, ona ljubav prema neprijateljima na koju nas Krist poziva jest ljubav povrh naših osjećaja i naklonosti. To je ljubav koja se očituje u djelima.
Isus ne želi reći da se trebamo osjećati kao da nam nije naneseno zlo i kao da nismo ranjeni zlim postupcima onih oko nas. On ne želi da potiskujemo bol koju osjećamo i nepravdu koju smo pretrpjeli. Ukoliko bi se to od nas očekivalo, te ukoliko bi nas se uvjeravalo da nismo pravi kršćani ako se ne osjećamo i ne ponašamo kao da se ništa nije dogodilo, nad nama bi se u biti činila još veća nepravda. Trenirali bismo strogoću na žrtvama.
Ono što u biti trebamo jest priznati samima sebi vlastite rane, ali ujedno, kroz molitvu, kroz oslanjanje na Boga i na one koji nam žele dobro, ne postupati jednako, već svojim postupcima činiti suprotno od onoga što je nama učinjeno. Od nas se, dakle, očekuje da se opredijelimo za dobro, da želimo dobro i da činimo dobro prema svima.
To ne znači da se moramo ponašati kao da se ništa nije dogodilo, niti da uvijek odnosi povjerenja, prijateljstva ili zajedništva mogu ostati isti kao prije. No, polazeći iz svijesti o vlastitom dostojanstvu i toga da smo Djeca Božja, na nama je da, unatoč svemu, poštujemo dostojanstvo drugoga, da želimo i da se molimo da i taj drugi prepozna zlo u koje je upao i da se za njega pokaje, te u konačnici da se svi zajedno, obuhvaćeni Božjim praštanjem, nađemo u Kraljevstvu Njegovu.
U evanđelju koje je pred nama, ne govori se da pravda ne treba biti zadovoljena, da se onima koji zlo čine ne treba stati na kraj, već o tome da u želji za pravdom mi ne postanemo nepravedni. Inače bi, kad bismo krivo shvatili ovo evanđelje, te pustili zlu da se razmaše, mi sami postali sudionici zla.
Draga braćo i sestre, ljubav prema neprijateljima nije znak slabosti, već upravo suprotno – jakosti i svetosti. Isus nas poziva da budemo drugačiji od svijeta, da ljubimo tamo gdje se očekuje mržnja, da blagoslivljamo tamo gdje se očekuje osveta, da unatoč svemu i svakome, budemo poput Njega. Odazovimo se Njegovu pozivu. Amen.