Nastanak reformacije i Lutherova teologija. Osvrt Marita Mihovila Letice
Marito Mihovil Letica
Blagdan reformacije spomen je na događaj kada je 31. listopada 1517. augustinski redovnik Martin Luther, koji je uz to bio doktor teologije i sveučilišni profesor, navodno prikucao čavlom o vrata crkve Svih svetih u Wittenbergu svojih 95 teza kojima je pozivao na reformu Katoličke Crkve. Mnogi osporavaju povijesnu utemeljenost predaje o prikucanim tezama, nego govore da je riječ o legendi. Kako god bilo, ništa ne mijenja u povijesti reformacije. Reformacija je nastala i proširila se: njezine su posljedice goleme i dalekosežne za novovjekovnu povijest Europe, Sjeverne Amerike, Australije, ali i drugih krajeva i zemalja diljem svijeta.
Od pojave reformacije sve do 20. stoljeća prevladavalo je mišljenje među povjesničarima – bilo katoličkim bilo protestantskim – da je iskvarenost i pohlepa Rima i onodobnoga katoličkoga klera glavni, ako ne i jedini uzrok nastanka reformacije. Danas i protestanti i katolici odbacuju tu tradicionalnu tezu. Sâm je Martin Luther u djelu “Kršćanskomu plemstvu njemačke nacije”, objavljenu 1520., napisao: “Ne pobijam ja nemoralnost i zlouporabe. Bitan mi je papinski nauk.” Lutherovo učenje o istočnome grijehu, slobodnoj volji, sakramentima i opravdanju – bilo se bitno odvojilo od katoličkoga.
I katolici i protestanti danas spominju brojne uzroke reformacije: povijesni, politički, socijalni, teološki, religijski, psihološki, pri čemu je posebice važna Lutherova teologija. S time je povezano njegovo duhovno iskustvo u tornju ili kuli samostana u Wittenbergu kada je razmišljao o nekim mjestima iz Pavlove “Poslanice Rimljanima”, posebice o riječima: “Pravednik će od vjere živjeti“ (Rim 1,17).
Tako je nastalo nekoliko načela protestantske doktrine. Uz “sola fide” (samo vjera) govori se o još dva “sola”, a zapravo ih je ukupno pet. To su još “sola Scriptura” (samo Sveto pismo), “sola gratia” (spasenje dolazi samo po milosti, koja je od Boga), “solus Christus” (spasenje je samo po Kristu, s Kristom i u Kristu) te “soli Deo gloria” (samo Bogu slava).
Luther je zadržao samo dva sakramenta, koja je smatrao temeljnima: krštenje i večeru Gospodnju. Ostale je odbacio, ne držeći ih sakramentima, nego mogućim obredima unutar kršćanske pobožnosti.
Sljedbenici Lutherovi u nastojanju da opravdaju načela “sola gratia” i “sola fide” često se pozivaju na citat iz “Poslanice Efežanima”: “Tȁ milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao” (Ef 2,8-9). Ali ima mjestâ u Novome zavjetu gdje je istaknuta važnost dobrih djela, primjerice u “Jakovljevoj poslanici”: “Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? [...] Tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi” (Jak 2,14-17).
Ta dva novozavjetna ulomka nisu u protuslovlju, premda se takvima mogu isprva doimati. Djela su potrebna, ali njima se ne zaslužuje spasenje. Potrebna je vjera. Ali ni ona sama nije dostatna. Mora dati dobar rod: a to su dobra djela vjerom i milošću nošena.
Imajmo uvijek na umu riječi svetoga pape Ivana XXIII., koje su ga vodile u njegovim gorljivim i djelotvornim ekumenskim nastojanjima: “Tražimo ono što nas povezuje, a ne ono što nas razdvaja!”
A s evangelicima i reformiranim kršćanima mnogo nas toga povezuje, ponajprije i povrh svega vjera u Isusa Krista Spasitelja!
Svim kršćanima koji slave Dan reformacije – neka je sretno i blagoslovljeno!
