杏MAP导航

Tiskovni ured Svete Stolice je objavio katehezu pape Franje pripremljenu za op?u audijenciju koja se trebala odr?ati danas, 16. travnja, ali koja je otkazana zbog Papina oporavka u Domu svete Marte, nakon vi?e od mjesec dana hospitalizacije u Poliklinici Gemelli. U nastavku donosimo cjeloviti tekst kateheze posve?ene prispodobi o izgubljenom sinu iz Evan?elja po Luki. Papa isti?e da se mo?emo nadati jer znamo da nas Otac ?eka, vidi nas izdaleka i ostavlja nam uvijek otvorena vrata, ?ak i kada se udaljimo ili u srcu nosimo ponos i ogor?enost. To je peta kateheza o temi ?Isusov ?ivot. Prispodobe“ u ciklusu jubilejskih kateheza pod nazivom "Isus Krist, na?a nada".

Draga bra?o i sestre,

Nakon razmi?ljanja o Isusovim susretima s nekim likovima iz evan?elja, ?elio bih se, po?ev?i od ove kateheze, usredoto?iti na neke prispodobe. Kao ?to znamo, rije? je o pri?ama koje preuzimaju slike i situacije iz stvarnosti svakodnevnice. Zbog toga doti?u i na?e ?ivote. Provociraju nas. I tra?e nas da zauzmemo stav: gdje sam ja u ovoj pri?i?

Po?nimo s najpoznatijom prispodobom, onom koje se mo?da svi sje?amo iz djetinjstva: prispodobom o ocu i dva sina (Lk 15,1-3.11-32). U njoj nalazimo sredi?te Isusova evan?elja, odnosno Bo?je milosr?e.

Evan?elist Luka ka?e da Isus ovu prispodobu pripovijeda farizejima i pismoznancima, koji su mrmljali jer je blagovao s gre?nicima. Zbog toga bi se moglo re?i da je to prispodoba upu?ena onima koji su izgubljeni, ali to ne znaju pa osu?uju druge.

Evan?elje nam ?eli dati poruku nade jer nam poru?uje da gdje god i na koji god na?in smo se izgubili, Bog nas uvijek dolazi tra?iti! Mo?da smo zalutali poput ovce koja je skrenula s puta na pa?u ili je zaostala zbog umora (vidi Luka 15,4-7). Ili smo se mo?da izgubili poput nov?i?a koji je pao na zemlju i vi?e ga ne mo?emo prona?i, ili kojega je netko negdje stavio, a ne sje?a se gdje. Ili smo se izgubili poput dvojice sinova toga oca: mla?i jer se umorio od odnosa koji je smatrao prezahtjevnim; ali i stariji jer nije dovoljno ostati kod ku?e ako u srcu nosimo ponos i ogor?enost.

Ljubav je uvijek zahtjevna, uvijek postoji ne?to ?to moramo izgubiti kako bismo susreli drugoga. No mla?i sin u prispodobi misli samo na sebe, kao ?to se doga?a u odre?enim fazama djetinjstva i mladosti. Ustvari oko nas vidimo i puno odraslih koji su takvi, koji ne mogu nastaviti s nekim odnosom zbog sebi?nosti. Zavaravaju se misle?i da pronalaze sebe same, ali umjesto toga se gube, jer istinski ?ivimo samo kada ?ivimo za nekoga.

Taj mla?i sin, kao i svi mi, gladan je ljubavi, ?eli biti voljen. Ali ljubav je dragocjeni dar, s njom se mora postupati pa?ljivo. Umjesto toga, on je rasipa, prodaje se i ne po?tuje. Primje?uje to tek u vrijeme nesta?ice, kad nitko za njega ne mari. Postoji rizik da u tim trenucima po?nemo prositi ljubav i ve?emo se za prvog vlasnika na kojeg nai?emo.

Upravo ta iskustva u nama stvaraju iskrivljeno uvjerenje da u odnosu mo?emo biti samo kao sluge, kao da moramo iskupiti grijeh ili kao da prava ljubav ne mo?e postojati. Zapravo, kada je mla?i sin dotaknuo dno, po?eo je razmi?ljati o povratku u o?evu ku?u kako bi sa zemlje pokupio nekoliko mrvica ljubavi.

Samo oni koji nas istinski vole mogu nas osloboditi tog la?noga pogleda na ljubav. Upravo to do?ivljavamo u na?em odnosu s Bogom. Veliki slikar Rembrandt je na jednoj  poznatoj slici sjajno prikazao povratak izgubljenog sina. Osobito su me se dojmila dva detalja: prvo glava mladi?a koja je obrijana, poput pokornika, ali koja izgleda i poput glave djeteta, kao znak da se taj sin ponovno ra?a. Drugi detalj su o?eve ruke: jedna mu?ka i druga ?enska, kako bi do?arao snagu i nje?nost u zagrljaju oprosta.

S druge strane, stariji sin predstavlja one kojima je prispodoba ispri?ana: to je sin koji je uvijek ostao kod ku?e sa svojim ocem, ali je ipak bio daleko od njega, dalek u srcu. Mo?da je i ovaj sin htio oti?i od ku?e, ali je ovdje, u tom odnosu, ostao iz straha ili du?nosti. Me?utim, kada se prilago?avamo protiv volje pa se u nama po?inje ra?ati bijes, on prije ili kasnije eksplodira. Paradoksalno, upravo stariji sin na kraju riskira ostati izvan ku?e, jer ne dijeli o?evu radost.

Ali otac izlazi i njemu ususret. Ne kori ga i ne poziva na du?nost. ?eli samo da sin osjeti njegovu ljubav. Poziva ga u ku?u i ostavlja otvorena vrata. I nama ta vrata ostaju otvorena. To je, zapravo, razlog nade: mo?emo se nadati jer znamo da nas Otac ?eka, da nas vidi izdaleka i ostavlja nam uvijek otvorena vrata.

Draga bra?o i sestre, zapitajmo se gdje smo mi u ovoj divnoj pri?i. I molimo Boga Oca za milost da mo?emo prona?i put za povratak ku?i.

(Vatican News - md)