杏MAP导航

Draga bra?o i sestre,

otkako je Crkva Bo?ja ?sazvana na sinodu“ u listopadu 2021., zajedno smo pro?li dio dugoga puta na koji Bog Otac neprestano poziva svoj narod. On ga ?alje svakom narodu donijeti Radosnu vijest da je Isus Krist na? mir (usp. Ef 2,14) i Duhom Svetim potvr?uje ih u njihovom poslanju.

Ovaj Sabor, vo?en Duhom Svetim, koji "savija uko?eno, grije smrznuto, ispravlja zalutalo", morat ?e dati svoj doprinos stvaranju sinodske Crkve, Crkve u poslanju, sposobne izi?i i biti prisutna na dana?njim geografskim i egzistencijalnim periferijama, nastoje?i stupiti u odnos sa svima u Isusu Kristu, na?em bratu i Gospodinu.

Homilija jednoga duhovnog autora iz ?etvrtog stolje?a mo?e poslu?iti kao sa?etak onoga ?to se doga?a kada Duh Sveti po?ne djelovati, po?ev?i od kr?tenja, koje sve utemeljuje u jednakom dostojanstvu. Iskustva koja na? autor opisuje omogu?uju nam ocijeniti ?to se dogodilo u ove tri godine, a ?to tek dolazi.

Spomenuta razmi?ljanja poma?u nam shvatiti da je Duh Sveti siguran vodi? i da je na? prvi zadatak nau?iti raspoznati Njegov glas, budu?i da On govori kroz svakoga i u svemu. I ovaj sinodski proces nam omogu?uje da ba? to do?ivimo.

Duh Sveti nas uvijek prati. On je utjeha u trenucima tuge i ?alosti, osobito kada nam – upravo zbog na?e ljubavi prema ?ovje?anstvu – ne ide dobro, kada nepravde prevladavaju, kada shva?amo kako je te?ko na zlo odgovoriti dobrom, kada vidimo koliko je te?ko oprostiti i koliko malo hrabrosti pokazujemo u tra?enju mira. ?ini se da u tim trenucima vi?e nemamo ?to u?initi i prepu?tamo se o?aju. Ba? kao ?to je nada najskromnija, ali i najja?a vrlina, o?aj je njen pandan.

Duh Sveti bri?e na?e suze i tje?i nas jer prenosi Bo?ji dar nade. Bog se nikada ne umara; jer se Njegova ljubav nikada ne umara.

Duh Sveti prodire u onaj dio na?e nutrine koji je tako ?esto poput sudnice, gdje iznosimo optu?be i donosimo presude, uglavnom osude. Spomenuti pisac u jednoj homiliji ka?e da "Duh Sveti u onima koji ga primaju pali vatru, vatru takve ljubavi i ushi?enja da bi, kad bi bilo mogu?e, uzeli u svoje srce cijelo ?ovje?anstvo, dobre i zle, bez razlike.” To je zato ?to Bog uvijek prihva?a svakoga. Ne zaboravimo, sve, sve, sve – i uvijek. On svima nudi nove mogu?nosti u ?ivotu, sve do posljednjeg trenutka. Zato uvijek moramo opra?tati svima, jer spremnost na to proizlazi iz vlastitog iskustva da nam je opro?teno. Samo jedan ne mo?e oprostiti: onaj kome nije opro?teno.

Tijekom ju?era?njega pokorni?kog bogoslu?ja, do?ivjeli smo to iskustvo. Tra?ili smo oprost, priznaju?i da smo gre?nici. Ostavili smo po strani svoj ponos i svoju drskost u zami?ljanju da smo bolji od drugih. Jesmo li zaista postali ponizniji?

I poniznost je dar Duha Svetoga, koju moramo od Njega tra?iti. Poniznost nas, kako etimologija rije?i ka?e, vra?a na zemlju, u tlo, humus, i time nas podsje?a na po?etak, kada bismo, da nije bilo daha Stvoritelja, ostali be?ivotno blato. Poniznost nam omogu?uje da pogledamo svijet oko sebe i shvatimo da nismo ni?ta bolji od drugih. Kao ?to sveti Pavao ka?e: “Neka vas ne zanosi ?to je visoko, nego privla?i ?to je ponizno. Ne umi?ljajte si da ste mudri!” (Rim 12,16). Ne mo?emo biti ponizni bez ljubavi. Kr??ani bi trebali biti poput ?ena koje je Dante Alighieri opisao u jednom od svojih soneta. One su ?ene koje tuguju zbog gubitka oca svoje prijateljice Beatrice: “Vi koje skromno izgledate, s oborenim o?ima, pokazuju?i bol” (Vita Nuova XXII, 9).

Ova je poniznost, su?utna i suosje?ajna, onih koji se osje?aju kao bra?a i sestre svima. Oni trpe svoju bol, a u vlastitoj ranjenosti i boli vide i rane i patnje na?ega Gospodina. Poti?em vas da u molitvi razmi?ljate o ovom lijepom duhovnom tekstu i shvatite da Crkva – semper reformanda – ne mo?e nastaviti svoj put i obnoviti se bez Duha Svetoga i njegovih iznena?enja, ne daju?i se oblikovati rukama Boga Stvoritelja, njegova Sina Isusa Krista i njegova Duha Svetoga, kako nam govori sveti Irenej Lyonski (Advaersus Haeresis, IV, 20, 1).

Od samog po?etka, kada je Bog iz zemlje oblikovao mu?karca i ?enu; od vremena kada je Bog pozvao Abrahama da bude blagoslov za sve narode zemlje, a Mojsija da kroz pustinju vodi narod izbavljen iz ropstva; otkad je Djevica Marija rekla "da" poruci koja ju je u?inila Majkom Sina Bo?jega po tijelu i Majkom svakog u?enika i u?enice svoga Sina; i od trenutka kada je Gospodin Isus, raspeti i uskrsli, izlio svoga Duha Svetoga na Pedesetnicu – otada mi, kao “oni kojima je iskazano milosr?e”, putujemo prema kona?nom ispunjenju O?eve ljubavi. Ne zaboravimo da nam je iskazano milosr?e.

Poznajemo i ljepotu tog putovanja i umor koji ono podrazumijeva. ?inimo ga zajedno, kao narod koji je i danas znak i oru?e zajedni?tva s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda (LG, 1). ?inimo ga zajedno sa i za svakog mu?karca i ?enu dobre volje, u kojima milost nevidljivo djeluje (GS, 22). ?inimo ga, uvjereni u relacijsku narav Crkve i nastoje?i osigurati da odnosi koji su nam dani i povjereni na?em odgovornom stvarala?tvu uvijek budu znak besplatnosti milosr?a. Takozvani kr??anin koji ne ulazi u Bo?ju besplatnost i milosr?e jednostavno je ateist obu?en kao kr??anin. Bo?je nas milosr?e osposobljava da budemo pouzdani i odgovorni.

Sestre i bra?o, ustrajmo na tom putu svjesni da smo pozvani, poput blijedog mjeseca koji reflektira svjetlost Krista, na?ega Sunca, vjerno i radosno preuzeti svoje poslanje da budemo svijetu sakrament toga svjetla, koje nije na?e vlastito.

?esnaesta redovita skup?tina Biskupske sinode, sada u svom drugom zasjedanju, na poseban na?in predstavlja ovo ?zajedni?ko putovanje“ Bo?jega naroda. Nadahnu?e pape sv. Pavla VI., kada je 1965. godine ustanovio Biskupsku sinodu, pokazalo se najplodnijim. U ?ezdeset godina koliko je otada pro?lo, nau?ili smo u Biskupskoj sinodi vidjeti simfonijski “pluralni subjekt” sposoban poduprijeti kontinuirano poslanje Katoli?ke Crkve, u?inkovito poma?u?i rimskom biskupu u njegovoj slu?bi zajedni?tva svih Crkava i Crkve u cjelini.

Sveti Pavao VI. bio je dobro svjestan da se ?ova Sinoda, kao i sve ljudske ustanove, mo?e pobolj?ati s vremenom” (Apostolica Sollicitudo). Apostolska konstitucija Episcopalis Communio namjeravala je graditi na iskustvu razli?itih sinodskih skup?tina (redovnih, izvanrednih i posebnih) izri?ito predstavljaju?i sinodsku skup?tinu kao proces, a ne samo doga?aj.

Sinodski proces tako?er je proces u?enja, tijekom kojega Crkva bolje upoznaje samu sebe i prepoznaje oblike pastoralnog djelovanja koji su najprikladniji za poslanje koje joj je povjerio njezin Gospodin. Ovaj proces u?enja tako?er uklju?uje na?ine na koje se obavlja slu?ba pastira, a posebno biskupa.

Odlu?uju?i sazvati kao punopravne ?lanove ove 16. skup?tine zna?ajan broj laika i posve?enih osoba (mu?karaca i ?ena), ?akona i sve?enika, razvijaju?i ono ?to je ve? bilo djelomi?no predvi?eno za prethodne skup?tine, u?inio sam to dosljedno sa shva?anjem obavljanja biskupske slu?be koju je odredio Drugi vatikanski ekumenski sabor.

Biskup, na?elo i vidljivi temelj jedinstva svake partikularne Crkve, ne mo?e vr?iti svoju slu?bu osim unutar Bo?jeg naroda i s Bo?jim narodom, prethode?i, stoje?i usred i slijede?i onaj dio Bo?jeg naroda koji je povjeren njegovoj brizi. Tom sveobuhvatnom razumijevanju biskupske slu?be cilj je biti jasno vidljivo, dok se izbjegavaju dvije opasnosti. Prva je apstraktnost koja bi zanemarila plodnu konkretnost razli?itih mjesta i odnosa te vrijednost svakog pojedinca. Druga je opasnost od prekida zajedni?tva sukobljavanjem hijerarhije protiv vjernika laika. Sigurno se ne radi o zamjeni jednih drugima, okupljenima uz povik: “Sada je red na nas!” Ne, tako ne ide: “sada je na nama vjernicima laicima”, “sada je na nama sve?enicima”. Ne, to ne funkcionira. Umjesto toga, od nas se tra?i da sura?ujemo simfonijski, u skladbi koja nas sve ujedinjuje u slu?bi Bo?jeg milosr?a, u skladu s razli?itim slu?bama i karizmama koje je biskup du?an priznavati i promicati.

Ovo “zajedni?ko putovanje” sa svima – svima! – proces je u kojem se Crkva, poslu?na djelovanju Duha Svetoga i osjetljiva na ?itanje znakova vremena (GS 4), neprestano obnavlja i usavr?ava svoju sakramentalnost. Na taj na?in nastoji biti vjerodostojni svjedok poslanja na koje je pozvana, okupiti sve narode svijeta u jedno, kad nam napokon sam Bog da mjesto na gozbi koju je pripremio (usp. Iz 25, 6-10).

Sastav ove 16. skup?tine stoga je vi?e od slu?ajne ?injenice. Izra?ava na?in vr?enja biskupske slu?be u skladu sa ?ivom predajom Crkve i naukom Drugoga vatikanskog koncila. Biskup, ili bilo koji drugi kr??anin, nikada sebe ne mo?e zamisliti “bez drugih”. Kao ?to se nitko ne spa?ava sam, navje?taj spasenja treba druge i zahtijeva da se svakoga ?uje.

Prisutnost ?lanova koji nisu biskupi na zasjedanju Biskupske sinode ne naru?ava "biskupsku" dimenziju Sabora. I to govorim zbog mrmljanja koje se ve? moglo ?uti. Jo? manje postavlja bilo kakva ograni?enja ili derogacije ovlasti pojedinog biskupa i Biskupskog zbora. Naprotiv, ozna?ava oblik koji je pozvan poprimiti vr?enje biskupske vlasti u Crkvi koja je svjesna da je temeljno relacijska i, stoga, sinodalna. Odnos s Kristom i me?u svima u Kristu – onih koji su tu i onih koji jo? nisu, ali koje Otac ?eka – ostvaruje sadr?aj i oblikuje Crkvu u svakom vremenu.

Potrebno je u prikladnim vremenima identificirati razli?ite oblike "kolegijalnog" i "sinodskog" vr?enja biskupske slu?be (u mjesnim Crkvama, u skupinama Crkava i u cijeloj Crkvi), uvijek po?tuju?i polog vjere i ?ive Predaje, uvijek odgovaraju?i na ono ?to Duh tra?i od Crkava u ovome vremenu i u razli?itim kontekstima u kojima ?ive. I ne zaboravimo da je Duh sklad. Razmislimo o jutru Pedesetnice: bio je to stra?an nemir i nered, ali On je stvorio sklad u tom neredu. Ne zaboravimo da je On upravo sklad: to nije sofisticirani ili intelektualni sklad; to je sve, to je egzistencijalni sklad.

Duh Sveti ?ini Crkvu trajno vjernom nalogu Gospodina Isusa Krista i pozornom na Njegovu rije?. Duh vodi u?enike u svu istinu (Iv 16,13). Vodi i nas, okupljene u Duhu Svetome na ovom Saboru, da nakon tri godine hoda (mo?da i lutanja po pustinji), odgovorimo na pitanje “Kako biti sinodalna Crkva u poslanju”. Ja bih dodao – milosrdna.

Srcem ispunjenim nadom i zahvalno??u, svjestan zahtjevne zada?e koja je vama – nama – povjerena, izra?avam svoju molitvenu nadu da ?e se svi rado otvoriti djelovanju Duha Svetoga, na?eg sigurnog Vodi?a i Tje?itelja. Hvala!