Miroslav Bule?i? - mu?eni?tvo za vjeru
Gordana Krizman
Re?enje i Mlada misa
Miroslav Bule?i? za sve?enika je zare?en 11. travnja 1943. godine u ?upnoj crkvi u Svetvin?entu. O tom je doga?aju u dnevniku zapisao: “Moja majka, otac i bra?a su plakali, a i mogli su: sin im je umro, sam je prestajao biti njihova svojina i po?imao biti stvar Bo?ja”. Dva tjedan potom u rodnoj je ?upi slavio svoju Mladu misu. Kao svoje mladomisni?ko geslo uzeo je zazive iz molitve O?e na?: “Do?i kraljevstvo tvoje! Budi volja Tvoja!”
?upnik u Baderni
Na jesen 1943. godine Bule?i? je imenovan ?upnikom u Baderni. U toj se ?upi slijede?e dvije ratne godine zdu?no trudio u pastoralnom djelovanju te se istodobno hrabro i nesebi?no zauzimao za ljude, osobito za one koji su u ratnom vihoru bili najugro?eniji. U svibnju 1944. godine pi?e vl?. Ivanu Pavi?u: “Izme?u ?alosnog, tu?nog, krvlju natopljenog naroda, mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tje?imo, lije?imo, pridi?emo, zavijamo svaku ranu…” Na Pore?tini, kao i po svoj Istri, tada djeluju tri vojske: partizani, fa?isti i Nijemci. No kroz cijelo to vrijeme mr?nje, uz istinsko rodoljublje, vl?. Bule?i? je sa?uvao univerzalnost i principijelnost katoli?kog sve?enika te je ispod bilo koje vojni?ke odore uvijek gledao ?ovjeka kao Bo?ju sliku, o ?emu svjedo?i njegova izjava: “Ja sam katoli?ki sve?enik i podijelit ?u svete sakramente svima koji ih zatra?e: i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu.” Zbog takvog odva?nog, dosljednog i na?elnog djelovanja Bule?i?u sti?u prijetnje s raznih strana, te je on u osobnom dnevniku u prolje?e 1944. zapisao, obra?aju?i se Bogu: “Ako me ho?e? k Sebi, evo me pripravna. Moj ?ivot Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti u?ini? dostojnim, ne bojim se mu?eni?tva, ve? ga ?udim. Neka bude Tvoja volja.” Zatim, kao da naslu?uje da bi se i sama njegova ?rtva mogla iskrivljeno tuma?iti, on sam poja?njava za ?to je spreman polo?iti ?ivot: “?elim umrijeti samo za slavu Bo?ju i spasenje du?e svoje i du?e svojih vjernika.” Protivnicima pak i progoniteljima poru?uje: “Moja osveta je – oprost”. Nakon u?estalih optu?bi i kleveta, Bule?i? na Bo?i? 1944. godine u propovijedi sasvim otvoreno govori vjernicima svoje ?upe: “Ni?ega se ne bojim, jer znam da ?inim u svemu svoju du?nost, i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Pu?tam vama da sudite i da prosudite moje djelovanje. Ja, znajte, da ?u se uvijek dr?ati vjere, dr?ati svojeg po?tenja, koje ne?u prodati za ikakvu zemaljsku cijenu; bez straha ?u svakome kazati ono ?to je po?teno i ono ?to nije po?teno. Prema tim ?u na?elima uvijek ?ivjeti. A to su na?ela Kristova.” Kraj rata do?ekao je Bule?i? u Baderni, ali ve? u jesen 1945. imenovan je ?upnikom u Kanfanaru.
?upnik u Kanfanaru
U ovoj novoj sredini ?upnik Bule?i? dao se svom revno??u na duhovnu obnovu prostrane i zahtjevne ?upe. Osim Kanfanara, u sklopu te ?upe su i velike kapelanije So?i?i i Barat. O?ivio je crkveno pjevanje, crkvena su slavlja postala za sve privla?na. Uveo je u ?upu pobo?nosti prema Srcu Isusovu i prema Srcu Marijinu, promi?u?i i zajedni?ko moljenje krunice, ?e??u ispovijed i svetu pri?est, posebno za skupine revnijih vjernika, za mlade?, djecu. Protivnici Crkve su vjernike grubim pritiscima odvra?ali od nedjeljne mise i crkvenih obreda, stali su uvoditi samo “civilna vjen?anja” i pogrebe, itd. No uza sve pritiske i uvjeravanja od strane komunista, kanfanarski su ?upljani u pove?em broju dolazili u crkvu i pa?ljivo slu?ali ?upnikove propovijedi. Od svjedoka i danas ?ujemo kako su komunisti priznavali svoju nemo? i neuspjehe u protucrkvenom djelovanju. Promatraju?i kako narod hrli na misu, a Bule?i?a kako u biretu i reverendi, odgovaraju?i na pozdrave, prolazi izme?u okupljenih vjernika prema crkvi, neki su ?lanovi komunisti?ke partije jedne nedjelje 1946. godine na kanfanarskom trgu me?usobno zaklju?ili: “Dok je ovaj ?iv, narod ne?e i?i za nama, niti dolaziti na na?e sastanke”. ?upnika Bule?i?a poku?ali su preko rodbine nagovoriti neka se makne iz Kanfanara, neka po?e u Italiju: tamo je studirao, tamo ima rodbine i prijatelja, tamo ?e biti na miru. No on je odvratio: “Ovdje je ve?a potreba za sve?enicima, ovdje treba ostati!” Prenijeli su mu i otvorene prijetnje komunista: neka ne govori tako otvoreno, neka bude oprezan, prijete da ?e ga ubiti. On je odgovorio: “Ako me ubiju, ubit ?e me za vjeru i Boga!” Miroslav Bule?i? nije ostao dugo u Kanfanaru, jer je ve? ?kolske godine 1946/47. postavljen za podravnatelja i profesora u Biskupijskom sjemeni?tu u Pazinu.
Podravnatelj u sjemeni?tu i tajnik Sve?eni?kog zbora
U Pazinskom sjemeni?tu Bule?i? se ozbiljno, savjesno i zdu?no posve?uje radu s prvim generacijama sjemeni?taraca. Istodobno se, kao tajnik Sve?eni?kog zbora sv. Pavla, odva?no i ustrajno zauzima za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve u novoj, komunisti?koj dr?avi.
Tako?er se, u tom Sve?eni?kom zboru, svim silama trudi da za?titi osobito mla?e sve?enike od komunisti?kih nasrtaja s jedne strane te da Zbor sve?enika o?uva od pogubnih manipulacija onodobnih vlasti s druge strane. U to ula?e sav svoj sve?eni?ki ugled, znanje i iskustvo, svjedo?e?i ponajprije vlastitim primjerom: kr??anskom principijelno??u, hrabro??u i dosljedno??u. Zrelo sagledavaju?i situaciju u kojoj se na?la Crkva u Istri i njezino sve?enstvo, koji su trpjeli sve ja?e pritiske komunisti?kih vlasti, u vremenu kad je pore?ki i pulski biskup Radossi napu?tao Istru, a tr??ansko – koparskom biskupu Santinu komunisti otvoreno prijetili, dok je zagreba?ki nadbiskup Alojzije Stepinac bio zato?en u Lepoglavi, Bule?i? se intimno pripremao za mu?eni?tvo. To je posvjedo?io njegov tada?nji stariji subrat u Pazinskom sjemeni?tu, kasnije rije?ko-senjski nadbiskup mons. Josip Pavli?i?. On je u crkvi u Lani??u 23. kolovoza 1997. godine rekao: “Tri mjeseca prije svoje smrti, u kasno prolje?e 1947. godine, Miro Bule?i? mi je govorio o bijelom i crvenom mu?eni?tvu. On se je ve? tada pripremao na mu?eni?tvo”.
A sjemeni?tarcima je, kako je sam zabilje?io u svom dnevniku, govore?i o sve?eni?kom poslanju, tih dana rekao: “Biti sve?enik zna?i – biti mu?enik”. Po?etkom o?ujka 1947., podravnatelj Bule?i? se pobrinuo da se veliko raspelo, koje je iz sredi?ta atrija Biskupijskog sjemeni?ta svetogrdno skinula skupina “napredne omladine”, uz pjevanje i molitve cijelog Sjemeni?ta ?asno vrati na svoje mjesto. Koncem lipnja 1947. godine, obra?aju?i se Bogu, u dnevniku je zapisao: “Ja ?elim, ako je Tvoja volja, ?im prije do?i k Tebi”. Premda jo? mladog, ali ve? uglednog i nesavitljivog sve?enika, protivnici su zacijelo stalno pratili i ?ekali svoj ?as.
Mu?eni?tvo za vjeru
U kolovozu 1947. Miroslav Bule?i?, kao podravnatelj Pazinskog sjemeni?ta i tajnik Sve?eni?kog zbora sv. Pavla, prati delegata Svete Stolice mons. dr. Jakoba Ukmara kod dijeljenja sv. potvrde u Buzetu i okolnim ?upama. “One dane kad sam obilazio ?upe radi krizme rado mi je pomagao. Gdje je prijetila opasnost, polazio je naprijed pregledati teren”, svjedo?i o svom prijatelju Bule?i?u dr. Ukmar u pismu mons. Mariu Pavatu u Rimu od 5. rujna 1954. godine. U subotu 23. kolovoza 1947. godine, kad su razulareni komunisti upali u ?upnu crkvu u Buzetu, s namjerom da sprije?e Krizmu, Bule?i? je svojim tijelom branio Svetohrani?te i u njemu Presveti oltarski sakrament. “Ovamo mo?ete pro?i samo preko mene mrtvoga”, rekao im je, blijed u licu, ali posve smiren, stoje?i na gornjoj stepenica oltara, okrenut prema onima koji su drsko zaposjeli prezbiterij. Uo?i dolaska u Lani??e, dok su s ?i?arije stizale prijetnje organiziranih komunista, na pitanje boji li se tamo oti?i, Miroslav Bule?i? je odgovorio: “Samo jedanput ?e se umrijeti”. Krizma u Lani??u odr?ana je u nedjelju, na blagdan sv. Bartola apostola, 24. kolovoza 1947. godine.
Upravo zbog prijetnji tajno je dogovoreno da misa krizme zapo?ne sat ranije. Ubrzo su se oko crkve okupili napada?i.
Mje?tani Lani??a su slo?no ?uvali crkvu i sve?enike u Lani??u, sve dok nije do?la Narodna milicija; potom su se razi?li ku?ama dr?e?i da ne?e biti daljnjih nereda. Kada je ?upnik Stjepan Cek otvorio vrata ?upnog dvora komandiru milicije, upali su pred o?ima milicajaca i njihovog komandira napada?i u ?upni dvor, pretukli nasmrt mons. Ukmara (tek je lije?nik - mrtvozornik prepoznao da sve?enik jo? di?e), te brutalno pretukli i naposljetku no?em zaklali (ubodom u grlo) Miroslava Bule?i?a. Krv Miroslava Bule?i?a prskala je po zidu ?upnog ureda u kojem je on ubijen, te je tekla sve do predsoblja lani?nog ?upnog ureda.
Ovime zavr?avamo drugu od tri emisije koje posve?ujemo bl. Bule?i?u. U tre?em dijelu vidjeti ?emo kako su ga tada?nje vlasti i posthumno kaznile ote?avaju?i sprovod. Osvrnut ?emo se na kauzu za beatifikaciju, te ?emo malo bolje upoznati tog mladog, ali nepokolebljivo hrabrog mu?enika za vjeru, kroz njegov duhovni dnevnik i zapise iz osobne korespondencije.
