杏MAP导航

fra Tomislav ?anko, OFM 

?itanje svetog Evan?elja po Luki (Lk 5,1-11)

U ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da ?uje rije? Bo?ju, staja?e on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije la?e gdje stoje uz obalu; ribari bili iza?li iz njih i ispirali mre?e. U?e u jednu od tih la?a; bila je ?imunova pa zamoli ?imuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz la?e pou?ava?e mno?tvo.
Kada dovr?i pouku, re?e ?imunu: »Izvezi na pu?inu i bacite mre?e za lov.« Odgovori ?imun: »U?itelju, svu smo se no? trudili i ni?ta ne ulovismo, ali na tvoju rije? bacit ?u mre?e.« U?ini?e tako te uhvati?e veoma mnogo riba; mre?e im se gotovo razdirale. Mahnu?e drugovima na drugoj la?i da im do?u pomo?i. Oni do?o?e i napuni?e obje la?e, umalo im ne potonu?e. Vidjev?i to, ?imun Petar pade do nogu Isusovih govore?i: »Idi od mene! Gre?an sam ?ovjek, Gospodine!« Zbog lovine riba ?to ih ulovi?e bija?e se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi ?imunovi. Isus re?e ?imunu: »Ne boj se! Odsada ?e? loviti ljude!« Oni izvuko?e la?e na kopno, ostavi?e sve i po?o?e za njim.

Poziv uvijek dolazi iz susreta – susreta s Bogom, ali i susreta sa samim sobom. U svakom istinskom susretu skriva se i otkrivenje: otkri?e da smo ljubljeni, da nas Bog vidi i poznaje do sr?i, unato? svim na?im slabostima i ograni?enjima. I upravo u toj spoznaji vlastite ljubljenosti ra?a se poziv – bilo da je to poziv na duhovni ?ivot, na brak, na roditeljstvo ili bilo koji drugi oblik slu?enja. Bog nas uvijek zove tamo gdje mo?emo vi?e ljubiti, jer ?ivot u punini nije ni?ta drugo nego darivanje sebe u ljubavi.

Biblijska ?itanja ?esto govore o susretima. Zadr?at ?emo se u ovim razmi?ljanjima na susretima Petra s Isusom. U dana?njem evan?elju susre?emo se sa sljede?om dinamikom: ljepotom Bo?je blizine, njegova poziva, ali i osje?ajem vlastite gre?nosti. Kad se ?ovjek suo?i s Bo?jom sveto??u, ne mo?e ne prepoznati i vlastitu slabost. No Bog nikada ne ostavlja ?ovjeka u njegovoj slabosti. Naprotiv, upravo iz te spoznaje gre?nosti ra?a se novi po?etak.

Milost i milosr?e ne isklju?uju pravednost. Bog nam uvijek prilazi u ljubavi, ali ta ljubav nije jeftina. Istina je da bez Boga ne mo?emo napuniti mre?e svoga ?ivota. Koliko god se trudili sami, ako nismo s Njim, ostajemo praznih ruku. No, kada mu dopustimo da u?e u na?u barku, sve se mijenja. Isus nas u?i kako baciti mre?e, kako uloviti obilje ?ivota, ali prvo tra?i da mu vjerujemo, da mu se predamo.

Evan?elje nas vodi na Galilejsko jezero, mjesto gdje se svakodnevni ?ivot isprepletao s granicama i otvoreno??u. Mre?e koje ribari koriste simboliziraju i na?e ljudske mre?e – odnose, sustave, dru?tvene veze. One mogu biti alat za povezivanje, ali i zamka koja nas dr?i zatvorenima. Isus dolazi upravo tamo gdje sami sebi postavljamo granice kako bi ih izbrisao i pokazao nam novu slobodu.

Ribari su te no?i lovili i nisu ni?ta uhvatili. Njihove su mre?e i barke bile prazne, znak neuspjeha i razo?aranja. Ali Isus ulazi u prazninu – u neuspjeh, u bol, u nemo? – i iz te praznine stvara novi po?etak. Da su mre?e ve? bile pune, da su barke bile uspje?ne te no?i, mo?da ne bi bili spremni poslu?ati Ga. Ponekad tek kad smo praznih ruku, spremni smo ?uti i slijediti Bo?ji glas.

Petar se u jednom trenutku osje?a nedostojnim: ?Idi od mene, Gospodine, jer sam gre?an ?ovjek!“ No Isus ga ne odbacuje. Naprotiv, upravo njega, sa svim njegovim slabostima, poziva da postane ribar ljudi. Jer Bog ne poziva savr?ene – On osposobljava pozvane. Na?a je vjera ?esto nesigurna, postupna, prepuna straha i kolebanja. Ali Isus po?tuje tu postupnost, ?eka nas, strpljivo nas vodi, tra?i od nas male korake povjerenja.

Dubina dara koji primamo odgovara dubini na?eg predanja. Ako se samo malo otvorimo, primit ?emo malo. Ako se potpuno predamo, Bog ?e nas ispuniti do preobilja. Povijest svetaca potvr?uje tu istinu – oni koji su se usudili sanjati velike snove u Bogu, postali su mostovi Njegove ljubavi prema svijetu.

Izaija i Petar do?ivljavaju isti trenutak ku?nje – da odustanu jer su svjesni svoje gre?nosti. No upravo je to preduvjet istinskog poziva. Nije na?a snaga ta koja nas ?ini dostojnima Bo?jeg poslanja, nego Njegova vjernost. Na? je zadatak ostati na putu, ne odustati, ne zatvoriti se u strah od pogre?ke.

Kada su u?enici izvukli la?e na kopno, ostavili su sve i po?li za Njim. Klju?na rije? nije ?ostavili“, nego ?dobili“. Nisu ostavili brodove, mre?e i ribe jer su morali, nego jer su u Isusu dobili neizmjerno vi?e. Ponekad se ?ini da nas Bog poziva da se odreknemo ne?ega, ali istina je da nas poziva u puninu, u radikalnost ljubavi, u ?ivot bez zadr?ke.

Na kraju, pravo poslanje ne dolazi iz na?ih rije?i, nego iz privla?nosti ljubavi koja je na nas pre?la od Isusa. Kada smo ispunjeni Njegovom ljubavlju, ljudi ?e to osjetiti, privu?i ?e ih ta toplina, ta blizina, ta radost. Postat ?emo ribari ljudi ne toliko po onome ?to govorimo, nego po onome ?to jesmo. A kad ?ovjek osjeti da je ljubljen, otvara se pozivu – jer ljubav daje krila.