杏MAP导航

p. Luka Ili? SJ

Pro?loga smo puta vidjeli kako je Íñigo od viteza koji se htio proslaviti u slu?bi zemaljskoga kralja nakon dubokoga iskustva obra?enja odlu?io staviti se u slu?bu Krista Kralja. Nadahnut ?ivotima svetaca po?eo je vr?iti pokore koje su i oni vr?ili te se uputio prema Jeruzalemu. Na svome se hodo?a??u prema Svetome gradu Íñigo zaustavio u Manresi, misle?i da ?e u tome mjestu proboraviti tek nekoliko dana. Me?utim, Bog je imao druga?ije planove za na?ega Hodo?asnika.

Íñigo sti?e u Manresu

Stigav?i u Manresu u prolje?e 1522. godine, Íñigo je dane provodio u prosja?enju i strogoj pokori. On sâm svjedo?i da ?nije jeo mesa ni pio vina, iako su mu davali“, ali nedjeljom, kada bi mu ljudi ponudili ne?to vina, ?pio ga je“ (Autobiografija 19). K tomu, dok je prije ?vrlo bri?ljivo dotjerivao kosu…, sada [je] odlu?io pustiti je neka raste prirodno kako ho?e“ (Auto. 19), odbijaju?i je ?e?ljati i podrezivati, a pustio je i nokte da mu rastu. To je u?inio da bi umanjio vlastitu ta?tinu. Me?utim, uz postove i trapljenja Ignacije je znao vidjeti

usred bijela dana … kraj sebe u zraku neku pojavu koja mu je donosila mnogo zadovoljstva jer je bila uistinu prekrasna. Nije pravo raspoznavao ?to bi to bilo. No pri?injalo mu se nekako da je u obliku zmije i da na puno mjesta ima ne?to blistavo, kao o?i, iako to nisu bile. Vrlo mu je bilo drago i utje?no vidjeti tu pojavu, i ?to ju je vi?e vi?ao, osje?ao bi sve ve?u radost. A kada bi te pojave nestalo, osje?ao se nevoljko. (Auto. 19)

U po?etku je Íñigo bio u postojanome stanju unutarnje radosti, no onda ga je po?ela napadati misao o nesnosnosti takvoga ?ivota. U svojoj du?i ?uo bi kao da mu govore: ?Ma kako ?e? mo?i podnositi takav ?ivot 70 godina, koji ti je ?ivjeti?“, ali bi Ignacije, osje?aju?i da to dolazi od Neprijatelja ljudske naravi, sna?no iznutra odgovorio: ?Jadni?e! Zar mi ti mo?e? obe?ati jedan sat ?ivota?“ (Auto. 20). Íñigo je tako pobijedio tu napast.

No nakon te napasti Ignacije je po?eo u du?i osje?ati velike razlike. Znao bi prolaziti kroz razdoblja bljutavosti, suho?e i tuge, a potom iznenadne utjehe i radosti kao da je nevidljivi teret skinut s njega. Ovo novo iskustvo uznemirilo ga je i natjeralo da se pita: ?Kakav li je to novi ?ivot koji sada zapo?injemo?“ (Auto. 21). U razgovoru pak s duhovnim osobama pokazivao je mnogo ?ara i volje za Bo?ju slu?bu, iako jo? uvijek nije imao mnogo znanja o duhovnim stvarima.

Ignacijeve te?ke du?evne muke

Íñigo je nedugo zatim upao u te?ke skrupule. Iako se temeljito ispovjedio u Montserratu, sumnjao je da nije priznao sve grijehe. No ?este ispovijedi nisu mu pru?ale olak?anje, a nisu pomagali ni savjeti duhovnih osoba. Shva?ao je da mu skrupuli nanose veliku ?tetu i da bi bilo dobro osloboditi ih se, ali sâm nije uspijevao u tome. I premda je ustrajao u svojih sedam sati molitve na koljenima i ostalim duhovnim vje?bama, nije nalazio lijeka za svoje skrupule koji su ga ve? mjesecima morili.

U jednoj je molitvi, duboko poti?ten, Ignacije svim ?arom zavapio Bogu da mu poka?e spas – makar taj lijek na?ao slijede?i psa. Dok je pak bio u takvim mislima, znale su ga mnogo puta mu?iti misli o samoubojstvu, sugeriraju?i mu da se baci u provaliju. No Íñigo je odlu?no odbijao tu napast rije?ima: ?Gospodine, ni?ta ne?u u?initi ?to bi tebe vrije?alo!“ (Auto. 24).

Nova razboritost

Me?utim, onda je kona?no do?lo do preokreta. Nakon jednoga dugog posta koji je bio popra?en strogim pokorama i ?arkim molitvama, Íñigo se ispovjedio, ali je koji dan poslije opet po?eo nabrajati do u detalje grijehe koje je u?inio u pro?losti i osjetio je ?elju da ih ponovno ispovjedi. No ?na kraju tih misli obuze ga neko ga?enje nad ?ivotom ?to ga provodi i nekakvi poticaji da ga napusti. I svidje se Gospodinu da ga je to kao probudilo oda sna“ (Auto. 25). Od toga je dana Íñigo po Gospodinovoj milosti bio slobodan od skrupula.

U Bo?joj ?koli

Nadvladav?i uz Bo?ju pomo? skrupule, Ignacije je nastavio revno moliti sedam sati dnevno, pomagati du?ama u duhovnim pitanjima i razmi?ljati o Bo?jim stvarima. Nastupilo je tako vrijeme kada je ?Bog postupao s njime upravo onako kao ?to u?itelj u ?koli postupa s djetetom kada ga pou?ava“ (Auto. 27). U to je vrijeme Íñigo, obasut brojnim Bo?jim utjehama i vidjev?i plod u du?ama s kojima je radio, odbacio krajnosti kojih se prije dr?ao te je, me?u ostalim, po?eo jesti meso, a ve? je ranije ponovno krenuo podrezivati nokte i kosu.

Ignacije je tako?er imao brojne misti?ne do?ivljaje. Posebno iskustvo imao je jednom dok je sjedio na obali rijeke Cardoner. U tome trenutku Bog mu je otvorio o?i uma: velika je jasno?a u?la u njegov um, shvatio je mnoge stvari iz vjere, naobrazbe i duhovnoga ?ivota, ?a sve to u tako veliku svjetlu da su mu sve stvari izgledale kao nove“ (Auto. 30). Ovo iskustvo Íñigo je pred kraj svoga ?ivotnoga vijeka nazvao najva?nijim u svome ?ivotu i ni u jednoj kasnijoj spoznaji nije shvatio koliko tom prilikom. To je iskustvo potrajalo dugo, a po zavr?etku se Íñigo ?baci … na koljena pred raspelom ?to je stajalo tamo blizu“ (Auto. 31) i ukazala mu se u tome trenutku

ona pojava koja mu se ?esto ukazivala, a nikada je nije prepoznao, to jest ono ne?to o ?emu se prije govorilo da mu je izgledalo vrlo lijepo, s mnogo o?iju. No stoje?i pred raspelom odmah primijeti da to ne?to nema tako lijepu boju kao obi?no, i spozna vrlo jasno, s velikim pristankom volje, da je to zloduh. I eto, poslije mu se dugo vremena obi?avao ?esto pojavljivati, a on bi ga prezrivo odgonio ?tapom koji je obi?no imao u ruci. (Auto. 31)

Mnogo je toga Íñigo do?ivio u Bo?joj ?koli u Manresi. No nakon gotovo godinu dana provedenih u tome mjestu na? Hodo?asnik osjetio je da je do?lo vrijeme za nastaviti put prema Jeruzalemu o ?emu ?emo govoriti u sljede?oj emisiji.