杏MAP导航

p. Luka Ili? SJ

Sveti Ignacije Lojolski, kr?ten kao Íñigo, ro?en je 1491. godine kao posljednje, trinaesto dijete baskijske plemi?ke obitelji Loyola u njihovu dvorcu kraj Azpetije u Baskiji, ?panjolska. Jo? kao dijete ostao je bez majke, a otac je preminuo kada je Íñigo imao ?esnaest godina. Sa svojih ?esnaest godina postao je pa? na dvoru Juana Velazqueza, glavnoga blagajnika Kastilje, gdje provodi deset godina.

Tamo stje?e dvorsko obrazovanje, uklju?uju?i bonton, ma?evanje i krasopis, te se formira za budu?u karijeru. Iako usvaja plemenite vje?tine, privla?i ga i isprazan dvorski ?ivot ispunjen intrigama i spletkarenjima, slavoljubljem i ?eljom za u?itkom. Isticao se elegancijom, njegom kose i sudjelovanjem u sve?anostima, nerijetko se odaju?i ne?asnim djelima. No iako je vi?e bio privr?en svijetu nego duhu Bo?jemu, u tome se razdoblju susretao ne samo s vite?kim romanima nego i s nabo?nim knjigama. Posebnu pobo?nost pokazivao je prema sv. Petru, kojemu je i posvetio jednu pjesmu.

Propast njegova za?titnika Velazqueza 1517. godine ostavila ga je bez posla, no ubrzo se zaposlio na dvoru Antonia Manriquea, potkralja Navare. Tamo nastavlja sli?an na?in ?ivota, uklju?uju?i vojni?ke ekspedicije i slobodniji odnos prema ljubavi, igri i ?asti.

Topovsko zrno koje je promijenilo povijest

Ignacije ?e taj dio svoga ?ivota opisati sljede?im rije?ima: ?Do svoje dvadeset?este godine bio je sav u ispraznostima svijeta. Vje?be s oru?jem bile su mu glavna zabava, u velikoj i ta?toj ?elji da stekne slavu“ (Autobiografija 1). Me?utim, Providnost je za njega imala druga?ije planove. Tako je 1521. godine, brane?i sa svojim sudrugovima Pamplonu od Francuza, Íñiga pogodilo topovsko zrno, te?ko mu ozlijediv?i noge, a napose desnu. Preba?en je u rodni dom u Loyoli, gdje je bio dvaput operiran. Iako se na trenutke ?inilo da ?e njegove ?ivotne snage popustiti, Ignacije se na svetkovinu sv. Petra i Pavla po?eo oporavljati. Sâm Ignacije to ovako obja?njava: ?Taj je bolesnik prema sv. Petru bio ina?e posebno pobo?an, pa se Na?emu Gospodinu svidjelo da se ba? tu pono? po?eo bolje osje?ati. Pobolj?anje je napredovalo tako brzo te su ve? za nekoliko dana procijenili da je izvan smrtne pogibelji“ (Auto. 3).

Slu?iti Kristu Kralju

Za vrijeme oporavka u dvorcu Loyola Íñigu je bilo dosadno te je stoga zatra?io ?tivo koje ?e ispuniti njegovo vrijeme. Ignacije je htio ?itati vite?ke romane, no, na njegovu ?alost, u dvorcu ih nije bilo. Radije, jedine knjige na raspolaganju bile su ?panjolski prijevod ?ivota Isusova Ludolfa Saksonskoga, komentar skupljenih evan?elja; te ?panjolsko izdanje ?ivota svetaca Jakova Varaginskoga. Vrijeme je provodio ?itaju?i te knjige i u razmi?ljanju o njima, a isto tako i u razmi?ljanju o svjetovnim i ispraznim stvarima. Primjerice, Ignacije svjedo?i da je

ma?tao … ?to bi trebalo da uradi u slu?bi jedne dame, o sredstvima koja bi uzeo da mo?e po?i u zemlju gdje se ona nalazi, o oru?anim pothvatima koje bi poduzeo u njezinoj slu?bi. Time je bio toliko opojen da nije ni mislio kolika je nemogu?nost da bi se to moglo ostvariti. Dama, naime, nije bila iz obi?noga plemstva, ni grofica, ni kneginja. Njezin je polo?aj bio vi?i nego bilo koji od tih. (Auto. 6)

?itaju?i pak o ?ivotu Isusa Krista kao i o ?ivotima svetaca, Íñigo bi razmi?ljao i rasu?ivao na sljede?i na?in: ?Kako bi bilo da ja uradim ono ?to je uradio sv. Franjo i ono ?to je uradio sv. Dominik?“ (Auto. 7). Tako je u svojoj nutrini, uz Gospodinovu pomo?, po?eo uo?avati razne duhovne pokrete:

Dok je mislio na ono svjetovno, bilo mu je jako zabavno, ali poslije, kada bi od umora to pustio, osjetio bi se prazan i nezadovoljan. A kada je pomi?ljao da po?e u Jeruzalem bosonog i da ne jede ni?ta osim zeleni, i da primjenjuje sve ostale strogosti, kako je vidio da su radili sveci, osje?ao bi utjehu ne samo dok se nalazio u tim mislima nego bi ostao zadovoljan i radostan i nakon ?to ih je ostavio. (Auto. 8)

Ipak, trebat ?e neko vrijeme prije nego ?to su mu se otvorile o?i. Nakon ?to se to dogodilo, Íñigo je uo?io da svjetovne misli uzrokuju ?alost, a kada je pomi?ljao na to da nasljeduje Krista i svece, osje?ao bi radost. Drugim rije?ima, ?nau?io je malo pomalo prepoznavati razli?itost duhova koji su se pokrenuli: jedan je sotonin, a drugi Bo?ji“ (Auto. 8). Sve ga je to potaknulo da promijeni svoj ?ivot: odlu?uje ?ivjeti poput svetaca, posve se staviti u slu?bu Krista Kralja i hodo?astiti u Svetu zemlju.

Temeljit po?etak novoga na?ina ?ivota

Nakon oporavka Ignacije napu?ta rodni kraj i kre?e na svoje hodo?a??e, ?ele?i prvo pohoditi benediktinski samostan Montserrat. No taj hodo?asnik, kako je sebe volio nazivati Ignacije, jo? uvijek nije dobro poznavao put kreposti. Kako on sâm svjedo?i, ?odlu?ivao [se] na velika pokorni?ka djela, jo? ne gledaju?i toliko kako da zadovolji za svoje grijehe, koliko da se svidi i omili Bogu“ (Auto. 14). Nastojao je biti bolji u vr?enju pokore od svetaca o kojima je ?itao, ali pritom nije poznavao ?to su poniznost, ljubav, strpljivost i razboritost. Ostajao je na izvanjskome, a da jo? nije toliko mario na nutarnjemu.

To se Ignacijevo slabo poznavanje puta kreposti naro?ito o?itovalo na putu za Montserrat kada je sreo Maura koji mu se pridru?io na putu i koji je u raspravi s Íñigom doveo u pitanje djevi?anstvo Bla?ene Djevice Marije nakon poroda. Íñigo ne uspijeva argumentima promijeniti stav svoga suputnika, ?to u njemu izaziva nezadovoljstvo i ogor?enje. Osje?a da nije dovoljno branio ?ast Na?e Gospe i razmatra ideju da prona?e Maura i usmrti ga. U neodlu?nosti prepu?ta odluku svojoj muli da odabere ho?e li putem prema naselju u koje se uputio Maur ili glavnom cestom prema Montserratu. ?Na?em se Gospodinu“, pripovijeda Ignacije, ?svidjelo da mula krene glavnom cestom, a ne onom prema naselju“ (Auto. 16). Íñigo je tako odustao od svoje osvete i nastavio prema Montserratu. Mo?emo tako s velikom sigurno??u re?i da Dru?ba Isusova postoji zahvaljuju?i muli!

Me?utim, prije dolaska u Montserrat, Ignacije pribavlja pokorni?ku odje?u koju je odlu?io nositi, hodo?asni?ki ?tap i tikvicu za vodu. Stigav?i u Montserrat, Íñigo je odlu?io ostvariti svoju odluku ?da se pred oltarom Na?e Gospe od Montserrata odrekne svoje odore i zaodjene Kristovim 'oru?jem'“ (Auto. 17). U Montserratu provodi tri dana u ispovijedi i duhovnom razgovoru s ispovjednikom. Na uo?nicu pak svetkovine Navje?tenja 1522. godine Ignacije na oltar Na?e Drage Gospe ostavlja svoj ma? i bode? kao znak zavjeta, svoju odje?u daje nekomu siromahu i obla?i svoje pokorni?ko odijelo.

Sljede?ega se jutra Íñigo uputio prema Manresi, gdje je ?nakanio proboraviti nekoliko dana u nekomu prihvatili?tu“ (Auto. 18), ali je Gospodin imao druge planove za njega. Naime, Ignacije je na kraju u Manresi ostao skoro godinu dana. Bilo je to razdoblje pokore, ali je Hodo?asnik ujedno primio brojne milosti. ?tovi?e, kroz to je vrijeme osje?ao kako ga Bog odgaja ?poput u?enika“, vode?i ga sve vi?e u dubinu. Ipak, o tome ?emo Ignacijevu iskustvu u Manresi govoriti u sljede?emu nastavku.