Don An?elko Zdeslav Ka?unko: “Otmica nevjeste”
Marito Mihovil Letica
Po?injemo re?enicama kojima zavr?ava stanovita pripovijetka:
“Ve? sutradan ujutro, prije prve nedjeljne mise, fra Antu je iznenadio poziv mladih supru?nika Jakova i Ane, a ono ?to je dalje ?uo gotovo ga je onesvijestilo: zamolili su ‘?ivotnu ispovijed’, jer su ?vrsto odlu?ili prihvatiti sve razli?itosti i ostati zajedno ter u?initi zavjet Sv. Ani za blagoslovljeno potomstvo… / – Hvala ti, draga moja i Isusova bako! – sklopiv?i o?i tiho re?e kapelan ter, zaboraviv?i pozdraviti, nehotice spusti slu?alicu.”
U tim su re?enicama neizri?ito, ali sna?no prisutne neke od glavnih misli sadr?anih u novozavjetnim ivanovskim spisima. Prva, koja nas pou?ava da kr??anin ima biti “u svijetu”, ali ne “od svijeta”. I druga misao, koja nam ukazuje da ve? u Proslovu “Evan?elja po Ivanu” mo?emo razabrati dvije gr?ke rije?i za na?u “?ivot”: “bíos”, vremeniti ?ivot u kojemu ?emo kao biolo?ka, zemna i prolazna bi?a prije ili kasnije umrijeti, i “zoē”, duhovni i onostrani, Bo?jom milo??u darovani ?ivot koji je od vje?nosti i za vje?nost.
Citiranim re?enicama o fratru i mladim supru?nicima zavr?ava pripovijetka “Otmica nevjeste”, po kojoj je naslovljena i zbirka novoobjavljenih proznih uradaka. Autor je don An?elko Zdeslav Ka?unko, a izdava? je Kulturna udruga za ba?tinu i stvarala?tvo “Ba?tinica”, Oto?ac 2024.
Bez oklijevanja iznosim primjedbu na rije? “Pri?e”, istaknutu ve? na naslovnici. Razlog nalazim u okolnosti da su doti?ni prozni tekstovi i po kompoziciji i po opsegu pripovijetke, ili pripovijesti, ?to valja razlikovati od kratkih pri?a, koje su posebna forma, nastala prema engleskomu izrazu “short story”. Donedavno se rije? “pri?a” me?u Hrvatima naj?e??e rabila u surje?ju pri?â za djecu, rje?e u inim kontekstima.
Drugi razlog nalazim u tome ?to je glagol “pri?ati” u posljednja dva desetlje?a gotovo posve potisnuo cijeli bogati spektar sli?nozna?nih glagola govorenja: “govoriti”, “razgovarati”, “pripovijedati”, “kazivati”, “besjediti”... Glagol “pri?ati” i imenica “pri?a” imaju zajam?eno mjesto u hrvatskome jeziku, ali pravilo da svaka inflacija dovodi do devalvacije vrijedi ne samo u ekonomiji nego univerzalno: glagol “pri?ati” sâm je sebe obezvrijedio nekriti?kom i odve? ?irokom uporabom. Jer ako je sve postalo pri?a – onda vi?e ni?ta nije pri?a.
Ali ova terminolo?ka napomena i primjedba – u ?emu ima i kriti?arskoga zanovijetanja – ne mo?e umanjiti vrijednost Ka?unkovih proznih tekstova, koji su pro?eti i prodahnuti ?ivotom u svim njegovim manifestacijama i izra?ajnim registrima. ?ivotne kobi i radosti Ka?unkovih likova – neovisno o tome jesu li fakcija ili fikcija, stvarni ili ih je autor pozvao u postojanje i ?ivot – iskazuju se kao svojevrsne sinegdohe, gdje dio stoji za cjelinu, jednina za mno?inu, odnosno ?ovjek pojedinac za hrvatski narod i ovda?nju Katoli?ku Crkvu.
Knjiga obase?e gotovo dvjesto stranica i sadr?ava dvadeset proznih tekstova razvrstanih u dva dijela: “(Post)koronameron”, gdje se tekstovi vi?e ili manje odnose na pandemiju koronavirusa, i “Cro Nikine pri?e-kolumne”, tekstovi objavljivani u mjese?niku “Solinska kronika”.
Don An?elko Zdeslav Ka?unko iskazao se i ovdje majstorom naracije, literarnim slikarom i kroni?arom ?ivota, piscem koji duhovnost i duhovitost dovodi u skladnu me?uigru, pri ?emu poseban za?in daju metafore i metonimije, jezi?ne igre, kalamburi, persifla?e i druge stilske figure. Knjiga pripovijedaka “Otmica nevjeste” po svemu zavrje?uje zdu?nu pohvalu i preporuku za ?itanje.
