Franjeva?ke obljetnice. Ponizno prihva?anje
Fra Darko Tepert
Kad se sveti Franjo na?ao u osami na brdu La Verni, bio je svjestan da je onamo do?ao kako bi bio pred Bogom. Ta je svijest u njemu proizvela osje?aj duboke poniznosti. Njegov ?ivotopisac, Toma ?elanski, u svome Prvom ?ivotopisu svetoga Franje ovako to opisuje:
?Iako me?u savr?enima bija?e najsavr?eniji, od sebe je odbijao misao da je savr?en. Smatrao se posve nesavr?enim. Ku?ao je i osjetio kako je ugodan, sladak i dobar Bog Izraelov onima koji su pravedna srca i koji ga tra?e u ?istoj jednostavnosti i istinitoj ?isto?i. Ulivena ugodnost i naslada koju Bog vrlo rijetkima rijetko daje, a on je znao da mu se ?alje odozgor, silila ga je da sam u sebi bude posve nemo?an. Ispunjen tolikom ugodno??u na svaki je na?in ?elio posvema prije?i onamo gdje je ve?, uznesen izvan sebe, jednim dijelom boravio. ?ovjek koji je u sebi imao Duha Bo?jega bija?e spreman podnositi sve tjeskobe duha, pretrpjeti sve boli tijela, kad bi mu kona?no bilo dano da se volja nebeskoga Oca na njemu milosrdno ispuni“ (1?el 92).
Franjo je ponovno prikazan kao istinski u?enik Kristov. Njegova bliskost s Bogom, u kojoj je iskusio ugodnost i dobrotu, dovela ga je do toga da je htio sasvim zaboraviti sebe samoga, da ?eli izi?i iz sebe. Tako Franjo nasljeduje Isusa Krista koji, premda ?trajni lik Bo?ji, nije se kao plijena dr?ao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe 'oplijeni' uzev?i lik sluge, postav?i ljudima sli?an, obli?jem ?ovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslu?an do smrti, smrti na kri?u“ (Fil 2,6-8). Franjo je spreman doista podnijeti ?sve tjeskobe duha“ i ?pretrpjeti sve boli tijela“. Spreman je slijediti Kristove stope, kako se to ka?e u odlomku Prve Petrove poslanice ?to ga Franjo ?esto navodi u svojim spisima: ?Ako dobro ?ine?i trpite pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo. Ta na to ste pozvani jer i Krist je trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim“ (1Pt 2,20-21).
Odricanje od sebe samoga, odricanje od bilo kakvih povlastica, odluka da se suobli?i onima posljednjima i najmanjima, pa i po cijenu patnje i trpljenja, postala je konstanta Franjina ?ivota, njegove karizme i franjeva?kog pogleda na svijet.
To je Franjo htio pou?iti svoju bra?u i zato je i htio da se zovu Manja bra?a. To od samih po?etaka nije bio samo naziv, nego je bio na?in ?ivota. Tko se nadahnjuje na primjeru svetoga Franje mora se do?ivljavati manjim od svih drugih, manje va?nim od svih drugih, poslu?iteljem svih drugih. Opet je rije? o nasljedovanju Krista koji nije do?ao da mu slu?e, nego da on slu?i svima i ?ivot svoj dade za bra?u. Zato je Franjo odlu?io, poput Krista, postati sasvim ranjiv. Takvim stilom ?ivota po?eo je mijenjati svijet. Osim toga, malenost i poniznost pred Bogom omogu?uje ?ovjeku da doista prihvati Bo?ju rije? i Bo?ju volju.
Toma ?elanski u nastavku svoga Prvog ?ivotopisa ovako dalje opisuje kako je Franjo postupao na La Verni: ?Zato je jednoga dana pristupio svetom oltaru, koji je bio podignut u samoti?tu gdje je boravio, uzeo je evan?elistar i s po?tovanjem ga stavio na oltar. Tako je u molitvi, ne manje prostrt srcem nego tijelom, ponizno molio da mu dobrostivi Bog, »Otac milosr?a i Bog svake utjehe« (2 Kor 1,3), udostoji o?itovati svoju volju: da bi mogao savr?eno dovr?iti ono ?to je neko? jednostavno i pobo?no zapo?eo. Kad je prvi put otvorio knjigu, ponizno je molio da mu se tako saop?i ?to je za nj najprikladnije da ?ini. Pri tom ga je naime vodio duh svetih i najsavr?enijih ljudi za koje ?itamo kako su u ?elji za sveto??u ?inili ne?to sli?no. Ustao je od molitve pa je, na?iniv?i znak kri?a, u duhu poniznosti i skru?ena srca uzeo s oltara knjigu te ju je s po?tovanjem i strahom otvorio. Kad je knjigu otvorio, dogodilo se da se najprije zaustavio na Muci Gospodina na?ega Isusa Krista, i to ondje gdje je objavljeno da ?e trpjeti nevolje.[50] No da ne bi posumnjao da se ovo na neki na?in dogodilo slu?ajno, otvorio je knjigu ponovno, drugi i tre?i put i svaki put je na?ao isti ili sli?an sadr?aj. Tada je ?ovjek pun Duha Svetoga shvatio da mora kroz mnoge patnje, kroz mnoge tjeskobe i kroz mnoge borbe u?i u kraljevstvo nebesko“ (1?el 92-93).
Kao ?to to vidimo u razli?itim ?ivotopisima svetoga Franje, on je Bo?ju volju ?esto tra?io u Svetom pismu. Svakako je to u?inio sa svojim prvim sljedbenicima na po?etku svojega poziva, kad je otvorio one dijelove evan?elja koji govore o uvjetima nasljedovanja Isusa Krista. Franjo je u Svetom pismu prepoznavao putokaz za svoj ?ivot. Sveti Bonaventura, koji nam je tako?er ostavio ?ivotopise svetoga Franje, u jednome od njih koji se obi?no naziva Ve?i ?ivotopis, a nastao je izme?u 1260. i 1263. godine, ovako opisuje Franjin odnos prema Svetom pismu: ?Neumorno bavljenje molitvom i neprestano vje?banje u krepostima ?ovjeka je Bo?jega dovelo do tolike bistrine duha da je, obasjan sjajem vje?noga svjetla, ?udesnom o?trinom uma ponirao u dubine Svetoga pisma, premda studijem nije stekao njegovo poznavanje. Od svake ljage ?isto o?troumlje ulazilo je u tajne misterija, i gdje u?iteljsko znanje stoji vani, ulazio je osje?aj ljubiteljev. Gdjekada je ?itao svete knjige i ?to je jednom u du?u upio, duboko je utisnuo u pam?enje“ (Bon2 11,1). Premda mu je manjkalo prave pouke za prou?avanje Svetoga pisma, on je ipak ?ponirao u dubine Svetoga pisma“. Svatko je pozvan pristupiti Bo?joj rije?i i ona nikome nije predaleko ili nedosti?na. Bog svojom rije?ju mo?e dotaknuti svakoga i svakome otvoriti vrata kroz koja ?e ponirati u njezine dubine.
Toma ?elanski u svome Drugom ?ivotopisu svetoga Franje jo? detaljnije opisuje Franjin odnos sa Svetim pismom, te ondje ka?e: ?Premda ovaj bla?eni ?ovjek nije studirao nikakve znanosti, ipak je nau?io onu mudrost koja dolazi odozgor, od Boga, i bio je obasjan sjajem vje?noga svjetla te nije bio neupu?en u Sv. pismo. Od svake ljage ?ist um ulazio je u sakrivenost otajstva i gdje je u?iteljska znanost ostajala vani, ulazila je ?arka ljubav onoga koji ljubi“ (2?el 102). ?ivotopiscu je stalo da naglasi kako se Franjo spominjao biblijskih rije?i koje su se neizbrisivo upisale u njegovo srce jer je ?ljubav onoga koji ljubi“ razmatrala Bo?ju rije? u stavu duboke pobo?nosti i kako je sâm Franjo govorio da ?e ?onaj koji ponizno, a ne preuzetno nastoji istra?ivati Pismo, od poznavanja samoga sebe lako do?i do znanja o Bogu“ (2?el 102).
Franjo triput otvara evan?elje i triput nailazi na rije?i koje se odnose na Isusovu muku i trpljenje, pa Toma ?elanski zaklju?uje: ?Tada je ?ovjek pun Duha Svetoga shvatio da mora kroz mnoge patnje, kroz mnoge tjeskobe i kroz mnoge borbe u?i u kraljevstvo nebesko“ (1?el 93). Naravno, nikome nije lako prihvatiti trpljenje, tjeskobe i borbe. Franjo to ipak prihva?a. Znamo da su ga pred kraj ?ivota mu?ile bolesti i da je trpio i bolne lije?ni?ke zahvate. No, ono ?to je vjerojatno bilo jo? ve?e trpljenje, bila je za njega svijest da njegova bra?a, prvi franjevci, ne shva?aju na isti na?in poziv za kojim je on sâm krenuo. Bilo mu je te?ko i bolno prihvatiti da nisu svi spremni na onakvu radikalnost kakvu je on tra?io. Prihvatiti drugoga sa svim njegovim ograni?enjima i manama mo?e biti itekako bolno i prava nutarnja borba.
Toma ?elanski u Prvom ?ivotopisu zaklju?uje: ?No hrabri se vojnik nije dao smesti zbog borbi koje su ga ?ekale, niti je zato postao malodu?an ?to mora voditi bojeve Gospodnje u taboru ovoga svijeta. On koji nije popu?tao ni samome sebi, kad se dugo preko svojih sila predavao naporima, nije strahovao da ?e podle?i neprijatelju. Doista je bio neobi?no gorljiv“ (1?el 93).
Sâm sveti Franjo bio je svjestan da se nalazi usred boja pa je zato i svoj Poticaj na hvaljenje Boga zaklju?io rije?ima: ?Sveti Mihaele arkan?ele, brani nas u boju“, obra?aju?i se tako arkan?elu Mihaelu kao predvodniku Bo?jih ?eta, kao onome koji je predvodnik u boju protiv zla. Franjo je svoje bitke bio molitvom, postom i bdijenjima.
